Nagradu publike ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala osvojio je film koji je također bio i dio programa zadnje večeri BH Filma. Riječ je o dokumentarcu ŽIVJEĆEMO ZAJEDNO Damira Markovine, reditelja i glumca iz Mostara, sa stalnom adresom prebivališta u Zagrebu. Porijeklo i prebivalište izuzetno su važni za ovaj film, pogotovo za generacije nas koji smo ostali u ratu ili iz rata otišli kao djeca, slijedeći odluke naših roditelja. S druge strane, roditelji su odgovor na pitanje ostanka ili odlaska morali donijeti faktički preko noći. I mi i oni, i djeca i roditelji, posljednjih trideset i više godina prisiljeni smo živjeti s posljedicama te odluke.
Damir Markovina u središte filma stavlja svog oca, Roka Markovinu, nekad uglednog a zatim nepoželjnog i izgnanog socijaldemokratskog zastupnika iz Mostara, te svoju majku, brata i sebe, čiji su život formirale i definirale posljedice odluka koje je Roko donosio. Roko je, međutim, svoje odluke donosio po jednom osnovnom i neprikosnovenom principu – svojoj časti („ova dva prsta obraza“ česta je fraza koju Roko koristi u svoju odbranu, a koju njegovi sinovi isto tako često ismijavaju). Ta čast i neprikosnovenost rezultirale su s jedne strane viteštvom u očima svih nas koji se s moralne strane s Rokovim odlukama slažemo: grad Mostar, kao i cijela Bosna i Hercegovina, a i nekadašnja Jugoslavija, zajednica je svih građana, bez obzira na njihovu etničku ili religijsku pripadnost. Roko stoga 1992. godine, u cik rata u BiH, dok Hrvatska gori, staje u odbranu jednakopravnosti a protiv nacionalizma. Roko postaje sve usamljeniji u svojoj borbi – njegovi drugovi ili odlaze iz Mostara i tako spašavaju svoje porodice ili prelaze u pobjednički, nacionalistički tabor. Roko ostaje sam. Roko za svoje principe zalaže budućnost svoje porodice. I tu dolazimo do druge strane. Njegovi sinovi Dragan i Damir, tada tinejdžeri, kao i njegova supruga Zina, postaju izbjeglice i to na neki način ostaju do današnjeg dana. Roko ostaje sam u Mostaru, nastavlja se boriti za svoje principe iako zna da gubi, te na kraju biva izbačen i iz obiteljskog stana u vlastitom gradu. Ni ovo ne zaustavlja Rokovu borbu – na kraju rata, on je jedan od rijetkih političara u Parlamentu RBiH koji diže glas protiv nepravedne podjele zemlje ozvaničene Dejtonskim sporazumom.
Roko danas živi sa suprugom Zinom u samoizgnanstvu u kućici na otoku. U Mostar svraća da riješi tekuće obaveze, obiđe stan i grobove, ali odbija da se vrati. A to jako nervira njegove sinove. Dragan, historičar i politički komentator koji se bavi temama nacionalizma, politike sjećanja i postjugoslavenskog prostora, gotovo da se vratio u Mostar. Za njegova istraživanja nema bolje studije od ovog grada slučaja. Damir i dalje živi u Zagrebu, ali njegov najjači autorski glas otkrivamo onda kada se u svojim dokumentarcima bavi istim temama – poput DEZERTERA o njegovim prijateljima i prijateljicama iz gimnazijskih klupa kojih mahom više nema ili u Mostaru ili na ovom svijetu. Zina želi da se vrati u Mostar, željela bi opet živjeti u gradu. Svi opet očekuju od Roka da donese odluku. I opet, Rokovo odbijanje ih ljuti. Da li je čast samo inat? Da li je čast sebičnost?
Naše simpatije su svakako na Rokovoj strani. Ponekad njegovi sinovi djeluju kao razmaženi i sebični, konstantno napadajući oca zbog odluka koje je donio iz časti, ali i iz najdublje ljudske principijelnosti. Roko ipak nije sam. Većina onih iz Damirove i Draganove generacije ili one tek malo mlađe krive roditelje koji su ostali u ratu i radi ideala založili živote sebe i svoje djece. O posljedicama odrastanja u takvim uslovima i svemu što on donosi u današnjici onih koji su preživjeli se tek treba napraviti niz dokumentaraca. Ipak, poslije svega ŽIVJEĆEMO ZAJEDNO (nazvan tako po jednom od slogana sa prijeratnih mitinga Socijalističke Partije) otkriva da i mi danas donosimo svoje odluke, koje se mogu i moraju na isti način propitivati kao odluke naših roditelja, a što je bit i završetka ovog filma, kada Damir i Roko raspravljaju o povratku, a Roko isto pitanje postavi Damiru: „Zašto ti ne možeš živjeti u Mostaru nego živiš u Zagrebu?“
Bojana Vidosavljević
