Iz današnjeg BH Film programa izdvajamo film INN A STATE OF SIEGE somalijsko-nizozemske rediteljice Qali Nur. Film je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a bosanskohercegovačka premijera filma u sklopu našeg programa, u jednoj od sala multipleksa Cineplexx, predstavlja logičan nastavak, s obzirom da se Cineplexx nalazi u istom kompleksu na Marindvoru u kojem je i hotel danas znan kao Holiday Sarajevo, hotel koji je glavni simbol ovog dokumentarca.
Holiday Sarajevo se nekada zvao Holiday Inn (bio je dio istoimenog velikog svjetskog lanca hotela) i pod tim imenom doživio je svoje najblistavije i najstrašnije dane. Izgrađen 1983. godine za potrebe 14. Zimskih olimpijskih igara, te slavne sarajevske 1984. godine postao je privremeni dom brojnim međunarodnim zvaničnicima, kraljevskim porodicama i svjetskim zvijezdama, ali i Juanu Antoniju Samaranchu, tadašnjem predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je službeno i otvorio hotel. Nekih osam godina kasnije, Holiday Inn je postao neslužbeno sjedište Karadžićevog SDS-a, iz njega su ispaljeni prvi hici na sarajevske civile koji su mirno protestirali ispred hotela i zgrade parlamenta 5. aprila 1992. godine, a s početkom opsade, pa sve do kraja rata 1995. postao je baza ratnim novinarima i reporterima iz cijelog svijeta koji su četiri godine neposredno izvještavali o svakodnevnoj sarajevskoj tragediji.
U svom relativno kratkom vijeku, jedva ušavši u petu deceniju postojanja, ova zgrada je vidjela sve: svjedočila je bijedi, prestižu, slavlju, ali i zločinu, krvi i stradanju. Projektovana kao za to vrijeme luksuzni hotel u samom poslovnom centru grada, postala je ne samo njegov simbol, već i središte, grotlo iz kojeg se na njega izlijevala historija. O Holiday Innu nisu pisala samo velika strana pera poput Kennetha Morrisona, već i domaći pisci i novinari poput Miljenka Jergovića, koji je u Sarajevu proveo prvu godinu opsade, Zlatka Dizdarevića, koji je u svojim ratnim dnevnicima neposredno svjedočio o dešavanjima oko žute zgrade, te Karima Zaimovića, možda i najvećeg prerano preminulog bosanskohercegovačkog pisca, kojeg je agresorski geler usmrtio u zadnjim mjesecima opsade. Žuta zgrada sa smeđim detaljima, za koju se Sarajlije i Sarajke često šale da je, pored Kineskog zida, jedini vidljivi objekt s Mjeseca, doživjela je u prve dvije decenije svog postojanja znatno više nego što je njen arhitekt Ivan Štraus mogao zamisliti i u najluđim i najtežim snovima. Kako pristupiti jednom tako znanom i proturječnom simbolu kao što je zgrada današnjeg hotela Holiday Sarajevo, pogotovo kao neko ko dolazi sa strane? Šta reći, a što već nije znano? Rediteljica Qali Nur pronalazi sličan pristup poput Danisa Tanovića, koji je u ovoj i, na neki način, o ovoj zgradi snimio dugometražni igrani film SMRT U SARAJEVU, smještajući velike historijske ličnosti i događaje u i oko hotela u perspektivu radnika koji u njemu rade. Ipak, Qali Nur, za razliku od našeg Oskarovca, radi dokumentarni film te zato za svoje aktere bira upravo one koji čine dušu ove zgrade i koji su u njoj i s njom preživjeli sve: radnike hotela koji su se u njemu zaposlili sretnih osamdesetih i zahvaljujući kojima je hotel opstao krvavih devedesetih. To su kuhar Mustafa, konobar Faruk i vozač Ismet. Neki od njih su se u hotelu zaposlili još kao tinejdžeri, neki su u hotel došli kao mladi i perspektivni profesionalci iz svoje struke. Svi oni su, na svoj način, hotelu dali sve. Štitili ga, obnavljali, služili i snabdijevali, svakodnevno rizikujući svoje živote tokom 1425 dana opsade Sarajeva. Na svu sreću, preživjeli su. I sada su sa hotelom svjedoci svega nemogućeg i nevjerovatnog što su vidjeli. Sada imaju sinove, rođene prije ili netom poslije rata, kojima u filmu ispovijedaju svoje doživljaje. I prenose poruke da u ratovima uvijek nastrada radnička klasa. I molitve za malo mira i radosti nakon svih stradanja, kako u ovom gradu, tako i na cijelom dunjaluku. Pitanje je hoće li iko imati otvorene uši i srca da ih sasluša, ostaje otvoreno.
Bojana Vidosavljević
