Prvi dan BH Film programa donosi 3 dokumentarna i 1 igrani film. U želji da tematiziramo dokumentarni film, kao bitan aspekt naše kinematografije, te da saznamo malo više o radu Sanele Prašović, novinarke, autorice dokumentarnih filmova i doktorice komunikacijskih nauka, razgovarali smo s gđom. Prašović.
Nadamo se da ćete uživati u ovom razgovoru, ali i u filmu koji možete pogledati sutra, 17.8. u 18:00 u Cineplexxu Sarajevo u sklopu BH Film programa.
- Zašto mislite da je bitno baviti se Holokaustom danas?
Uvijek je važno govoriti o Holokaustu, o genocidu, o svakom zločinu u kojem su ubijani nedužni građani. Progovoriti o tome kroz filmski izraz njegujući pri tom kulturu sjećanja je posebno značajno kako za umjetnike koji kreiraju takva ostvarenja, tako i za društvo. Vjerujem da Vam je poznato da je u BiH prije Drugog svjetskog rata živjelo oko 14,500 Jevreja, a u Sarajevu oko 12,500. Danas u Bosni i Hercegovini živi oko 700 Jevreja. Holokaust je ostavio dubok trag i smatra se najgorim zločinom u modernoj historiji čovječanstva. Ja u filmu prenosim priču o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine. To je u potpunosti historijski uklon i nema apsolutno nikakvu vezu sa sadašnjim trenutkom. To je priča o više od 9,000 ubijenih građana Sarajeva, Jevreja, tokom Drugog svjetskog rata koju sam počela pripremati prije dvije godine.
- Erna Kaveson Debevec ima zaista nevjerovatnu priču. Kako ste izabrali svoju protagonisticu?
Prije dvije godine sam saznala za gospođu Kaveson Debevec koja je kao dijete preživjela Holokaust dok je većina članova njene porodice, nažalost, ubijena. Potom sam počela istraživati dublje tu priču, obilazila arhive, uzimala sam materijale, tražila podatke. Beskrajno sam zahvalna Historijskom arhivu Sarajevo jer su mi učinili dostupnim dokumenta i važne podatke, kao i svim drugim institucijama. Ja sam od onih autora ili redatelja koji istraže priču do kraja, potpuno se posvećuju tome i ne žure u procesu stvaranja. Dvije godine je trajalo istraživanje i izuzev dokumentarnog filma ja upravo sada radim na naučnom radu o Holokaustu u BiH jer sam prikupila iznimnu građu i dokumentaciju i bilo bi šteta to istraživanje ne pretočiti u naučni rad koji će dati doprinos za buduća istraživanja.
- Dosta govorite o lokacijama u filmu – koliko je po vašem mišljenju bitna topografija sjećanja?
Lokacije na kojima se film snima su bitne iz više aspekata. Vi imate autore dokumentarnih filmova koji će razgovarati sa nekoliko sugovornika, povezati u priču njihove odgovore, eventualno ugraditi neke arhivske snimke i to ćemo nazvati dokumentarnim filmom. Nakon više od 30 godina u ovoj profesiji ali i kao doktor komunikacijskih nauka ja želim uvijek više pokazati, dokumentirati priču, jer držim važnim prema javnosti što obuhvatnije komunicirati sadržajno vizualno priču. Stoga sam i dokumentarni film „Preživjela sam Holokaust“ radila polako i potpuno posvećeno. Iz razgovora sa gospođom Ernom sam izdvojila bitne događaje koje sam potom lokacijski markirala. Kreirala sam scenarij za scene rekonstrukcije i odredila lokacije. Film je sniman na prostoru 4 države, na autentičnim lokacijama. Mislim da je upravo to snaga ovog filma koji kroz lokacije perpetuira priču o određenim događajima i u tome se upravo ogleda bitnost topografije sjećanja. Na koncu, snimanje filma je počelo u maju 2023. godine, a završilo koncem januara 2024. te je potom slijedila post produkcija.
- Put gđe. Kaveson Debevec završava na otocima. Jako malo ljudi je svjesno njihove uloge u Drugom svjetskom ratu. Koliko kolektivni zaborav ima veze sa uspostavljanjem imidža?
Nakon bijega iz Sarajeva, Erna je sa majkom i starijom sestrom stigla u Mostar. Nakon određenog vremena i otac je stigao. Potom su morali u Split, gdje su Talijani imali vlast, pa onda su ih uputili na otok Brač. Mi smo snimali scene rekonstrukcije baš na tim lokacijama jer je važno. Dalje, na kraju je formiran talijanski logor na otoku Rabu i porodica Kaveson je zatočena u taj logor. Danas ljudi ljetuju na otoku Rabu, a uopće ne znaju da se na tom otoku nalazio koncentracioni logor, a posebno ne znaju da su njim upravljali Talijani.
U filmu predočavam informacije o tome, kao i podatke koliko osoba nije preživjelo logor na otoku Rabu. Porodica Kaveson je preživjela i kada je Italija proglasila kapitulaciju partizani su im pomogli da se prebace na kopno te su potom završili u mjestu Topusko. Taj cijeli put je bio težak, bolan. Zbog uloge Italije u Drugom svjetskom ratu ja sam u Padovi snimila razgovor sa sjajnim historičarem, profesorom Marcom Mondinijem koji vrlo izravno pojašnjava taj dio događaja.
- Koliko je televizijski dokumentarac bitan za opstanak i razvoj dokumentarnog filma i kako vi vidite podjelu na televizijski i autorski dokumentarni film?
Televizija je uglavnom brz mediji i rijetki su autori koji imaju mogućnost u okviru televizijskog novinarstva posvetiti se duže vrijeme jednom projektu. Ali televizijski autori su naučeni držati se činjenica, istraživati, biti istiniti i pouzdani, temeljiti, odgovorni prema priči ili osobama o kojima želi snimiti dokumentarni film. Radeći godinama u redakciji Dokumentarnog programa FTV ja sam autorski potpisala mnoge dokumentarne filmove od koji su neki i nagrađeni na festivalima, a neki su potaknuli promjene u društvu i državi.
S druge strane, proteklih godina osobno radim kao neovisni autor i imam više prostora da se posvećujem priči te sigurno veće resurse. Ipak kada potencirate pitanje o podjeli na televizijski i autorski dokumentarni film ta, uvjetno kazano podjela, sve je manje uočljiva jer vi danas imate apsolutno savršene dokumentarce koje gledamo na Netflix ili HBO platformama ili na lokalnim TV stanicama, a jednako i u kino dvoranama ili na filmskim festivalima.
Mislim da se polako gubi potencijalna razlika između dokumentarnog televizijskog filma i generalno autorskoga jer ne smijete zanemariti činjenicu da u mnogim TV redakcijama rade veliki profesionalci, nagrađivani autori dokumentarnih filmova. Mislim da je narativ koji ističe te „podjele“ potpuno zastario i ne ide u korak sa sadašnjim trenutkom. Autorski dokumentarni film može biti fantastičan ali i loš, jednako kao i televizijski. Ja danas u medijskom prostoru vidim uratke koji se nazivaju dokumentarnim filmovima, a koji to ni po čemu nisu jer nemaju kvalitetu dokumentarnog izraza, a autori nisu strukovno profilirani, pa čak niti talentirani. Ali isto tako vidim savršene dokumentarce koje su uradili autori uposlenici TV stanica ili neovisni autori. O tome često govorim studentima. Ne smijemo praviti razliku. Moramo poticati mlade osobe da tragaju za pričama koje su bitne da se prenesu javnosti i da te priče pripremaju ne samo da bi izvršili zadatak i „evo ja sam snimio dokumentarac“ već da bi priča u dokumentarnom formatu imala smisao, poruku, snagu.
Dopustite mi da kažem i da je koproducent dokumentarnog filma „Preživjela sam Holokaust“ BHRT, naš državni Javni servis. Ta kuća je kroz historiju svog rada iznjedrila mnoge istaknute autore, dokumentariste, sjajne scenariste, redatelje… te pokrenula, inicirala i kreirala upravo istaknute filmske projekte. Nemojte to nikada zaboraviti.
