Zdenko Jurilj, hercegovački reditelj najpoznatiji po svom radu na dokumentarnim filmovima i dugogodišnjoj novinarskoj karijeri, ove godine na Sarajevo Film Festivalu se pojavljuje u dvije uloge: predstavalja svoj debitantski igrani film Stigme i član je žirija Bh. Studentskog takmičarskog programa. Iskoristili smo tu priliku da sa njim obavimo kratki razgovor.
- Stigme su tvoj debi u svijet igranog filma. Koja je razlika između rada na dokumentarnom i igranom i zašto si se odlučio na ovaj prelaz?
Pa većina uvjetno rečeno „filmaša“ u svojoj podsvijesti gaji intenciju da se oproba u što više filmskih žanrova. Naravno, bilo je tu i nagovaranja od nekih kolega koji su se već etablirali u svijetu igranog filma. Pod njihovim utjecajem sam se odlučio na ovaj korak, pri tome ne zanemarujući i važnost dokumentaristike. Razlika između igrane i dokumentarne forme je evidentna u više slojeva. Prvo radi se o fikciji, izmišljenoj radnji i izmišljenim likovima, i to je onaj najjači argument koji te zagolica da se upustiš u rad na igranom filmu. Naravno, igrani filmovi mogu biti bazirani na stvarnim događajima, ali se i tada mogu nadopuniti maštom, kreativnim elementima i dramatizacijom. Tu se igraš i s estetikom i stilom, možeš koristiti različite stilističke pristupe, biti umjetnički slobodniji u pogledu kamere, muzike i montaže kako bi stvorio određeni ton ili raspoloženje. U dokumentarnom filmu su takve “igrice” ipak ograničene, jer se često puta koriste stvarne snimke i intervjui, a snimanje se može odvija u stvarnim okruženjima i sa stvarnim ljudima i njihovim sudbinama. Sve u svemu bilo je to jedno lijepo iskustvo i idemo dalje s igranom formom.
- Radnja filma se dešava nakon Drugog svjetskih rata, a likovi su šverceri duhanom. Zašto misliš da je bitno ili potrebno vraćati se u tu atmosferu?
Ova filmska priča po svojoj fabuli i nije isključivo naša, domaća… Prije bih kazao da je ona univerzalna. Netom nakon završenog Drugog svjetskog rata, pet muškaraca pokušava švercom duhana iz Hercegovine u Bosnu od gladi spasiti sebe i svoje obitelji. Na tom ilegalnom švercerskom putu koji ih vodi preko kanjona, šuma i planinskih gudura još uvijek se nalaze ostaci poraženih vojski, a policijska uhićenja događaju se na svako koraku. Dok se oni u strahu od nevidljivog neprijatelja kojeg uopće ne detektiramo vizualno, samo kroz zvuk, nekim dalekim pucnjevima i šumovima, između njih se zbog jednog mladog putnika koji se zove Drago i kojeg igra Bojan Beribaka, podižu tenzije i to upravo zbog i danas bolne teme: čiji je otac ili sin bio u Ustašama ili Partizanima. Dragan, pod pritiskom fizičkog, ali ponajprije psihičkog i verbalnog na kraju emotivno pukne i skončava tragično. Film u svojoj suštini postavlja pitanje svađa zbog ideoloških aršina, aveti prošlosti, i na kraju smisla osvete koja je i danas eminentna skoro svim društvima, a ne samo ovim našim Balkanskim.
- Zašto crno-bijeli film?
Crno bijela fotografija nam je u samom početku korespondirala s tim vremenom u kojem se radnja događa. Naravno i direktor fotografije Mirko Pivčević gaji posebnu naklonost prema crno bijeloj slici. S obzirom da je cijelim film sniman u surovim prirodnim eksterijerima hercegovačkih planina i gotovo golim rustikalnim interijerima, poput napuštenih staja i pećina gdje su se ti šverceri skrivali, mislili smo da će crno-bijela tehnika biti u službi dvostruke metafore u kojoj se prikazuje sva muka pri bijegu od policijske okrutnosti, moć sustava, ali i stanja svijesti, psiholoških stanja samih aktera na tom duhanskom putu. Kao neki rekao bih yin-yang simbolički koncept iz kineske filozofije koji opisuje kako su suprotni i često suprotstavljeni elementi u stvari povezani i međusobno ovisni.
- Ti, prilično uspješno, radiš u Hercegovini, u rodnom Širokom Brijegu; s tvoje tačke gledišta, postoji li i kakva je razlika između autora koji dolaze iz Sarajeva i ostalih gradova BiH?
Po teoriji McLuhana, svi danas živimo u nekoj vrsti “globalnog sela” gdje nam moderne tehnologije omogućavaju rušenje barijera. Sukladno tomu, ne vidim neku razliku u radu između Sarajeva, Zagreba, Beograda, ili neke manje sredine. Naravno sve ovo govorim iz konteksta tehnologije. E kad se krene u realizaciju jednog projekta igranog filma onda tek vidiš golemu razliku u ljudskim resursima, tehničkim znanjima koje moraš uvesti iz velikih gradova. U velikim gradovima sve je dostupno, a u malim sve uvoziš. U velikim gradovima kad je film u fazi montaže možeš u razgovoru s kolega obaviti na različite načine analize, dobiti neke profesionalne recenzije, čuti tuđe reakcije i refleksije. Dok je u malim teško doći do takvih misli kad je film u fazi montažnog nastajanja.
- Ove godine si u žiriju BH studentskog programe – šta očekuješ od njega?
Očekujem da će nove generacije donijeti neki svoj umjetnički izričaj, očekujem ugodna iznenađenja, očekujem da ću vidjeti radove koji su inovativni, tehnički i umjetnički kvalitetni, društveno relevantni, koji pokazuju visoku razinu profesionalizma i posvećenosti. Nadam se da će studenti obrađivati relevantne i angažirane teme koje su važne za društvo i kulturu uopće.
