Jutro u Sarajevu. Srijeda 09. april. Sasvim običan dan i svakodnevnu rutinu mijenja zvuk notifikacije sa mog mobilnog telefona. Pomislih, još jedna od dosadnih notifikacija, reklama, newsletter, obavijest o vremenu, update, baterija pri kraju.. šta već..
Da provjerim.. „oživljavam“ displej svojeg pametnog telefona.. čitam početak email poruke: „Poštovani Senade, Koristimo ovu priliku da Vam čestitamo..“ Zastadoh. Još ništa ne naslućujem. To je samo još jedna od lažnih spam poruka. Koliko samo mogu biti uporni i dosadni svi oni koji to šalju.. Ali naviknut na ovu pojavu u virtuelnom svijetu, ova kao i mali milion sličnih će da ide u korpu, a običan dan nastavlja dalje i to je to.. Ipak.. kao vođen nekim skrivenim predosjećajem, nastavljam čitati sadržaj poruke: …“jer ste pobjednik ovog kruga European Film Challenge-a i osvojili ste put na Cannes Film Festival.“
Pomislih. Ovo nije moguće. Zapravo jeste. Sve je moguće.. Potrudio sam se da budem učesnik u navedenom krugu European Film Challenge-a. Da. Dao sam sve od sebe kako bih imao šansu upravo ja osvojiti. Čitam ostatak poruke do kraja: …“Molimo Vas da nam pošaljete svoj kontakt telefon, kako bismo Vas kontaktirali radi daljnjeg dogovora oko organizacije Vašeg puta na Festival.“
U jednom trenutku sve one misli „Uvijek je to namješteno“.. „Sve se zna unaprijed“.. „Ništa od toga“ „Uzalud trošenje vremena“ itd.. padaju u vodu! Sretan sam, jer vrijedilo je! Još jednom čitam poruku od početka do kraja, sada potpuno uvjeren da je stvarnost i da će se moja mala bajka zvana Kan uskoro ostvariti. Putovanje u Kan, filmski festival, Azurna
obala..
Poruka koja je odredila dane koji slijede u mom životu, a koji će ostati zauvijek u mojim sjećanjima došla je od „Udruženja filmskih radnika FBiH“.
Nešto više od mjesec dana je do putovanja. Uslijedili su dani kontakata sa koordinatorima, informisanja, priprema za putovanje.. Zapravo ono slatko malo iščekivanje, trud i planiranje da sve ispadne kako treba, s tim da ponešto uvijek treba prepustiti i igri, slučajnosti i spontanosti. A sve je to za mene užitak, sastavni dio putovanja. Kao velikom ljubitelju sedme umjetnosti, a posebno evropskog i nezavisnog filma, ovo putovanje mi zaista znači. Ne treba spominjati da je filmski festival u Kanu najveći događaj te vrste na svijetu.
Odlazak u Kan i Azurnu obalu za mene lično je imalo još veće značenje. Pored filma veliki sam ljubitelj fotografije i umjetnosti općenito. Zapravo, moj veliki hobi je umjetnička fotografija, posebno ulična fotografija. U tim vodama sam aktivan već petnaestak godina, iza mene su kilometri i kilometri lutanja, traganja za „neobičnim“ kadrovima u običnim, svakodnevnim životnim situacijama, arhitekturom i ljudima na ulicama. Član sam Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH, te Foto-video kluba Valter iz Sarajeva. Dobitnih sam zvanja „Fotograf prve klase BiH“, te titule „Artist of FIAP“ Međunarodne asocijacije umjetničke fotografije sa sjedištem u Parizu. Iza mene je preko 150 kolektivnih izložbi fotografija i dvije samostalne izložbe. „Ono što me vremenom usmjerilo baš prema ovome žanru – ulična fotografija je upravo ta spontanost, nepredvidivost na ulici u kojoj se djelić sekunde pritiskom na okidač fotoaparata zaustavlja stvarnost, pretvara u fotografiju i ostaje zabilježeno kao trajni dokument i svjedok jednog vremena i prostora. To je momenat koji prenosim, baš na način kako su ga opazile moje oči, a da pri tome moje prisutstvo ni nakoji način ne utiče na scenu i ne remeti je. Ulična fotografija je strpljenje, čekanje odlučujućeg momenta, a njeno najjače oružje, uz osnovno predznanje o fotografiji i njenoj tehnici i fotoaparata kao sredstva je upravo intuicija, tj. „ono nešto“ iznutra u meni što me vodi ka kadru, nešto poput instinkta. Film i fotografija imaju puno toga zajedničkog. Kod filma posebno primjećujem način na koji su osmišljeni kadrovi, jer to je ono što uz priču, radnju, glumu.. ostavlja pečet filmu. Kao ljubitelj obje umjetnosti te dvije ljubavi povezao sam u jedno i upravo je to bio pun pogodak i dodatni motiv mog odlaska u Kan. A također, putovanja i pisanje mi nisu mrski.
Datum polaska se približava, stvari oko organizacije se polako kristalizuju. Biću povezan sa regionalnom ekipom iz okruženja. Već smo se povezali u virtuelnu grupu i razmjenjujemo informacije.. Upoznavanje i druženje kroz putovanje također zvuče primamljivo. Informacije o programu festivala se polako prikupljaju. Još nisam siguran kako će sve „na terenu“ izgledati, ali pravim i svoj mali, lični plan puta kojim ću se pokušati voditi. Filmski festival je na prvom mjestu, ali i taj dio Francuske je jako zanimljiv, živopisan, u slobodno vrijeme vrijedilo bi ga obići, zabilježiti kamerom, upiti sva iskustva..
Dan polaska. Sve je spremno. Moj let za Nicu, sa presjedanjem u Istanbulu je spreman. Pa čak ni četiri sata provedenih na aerodromu u Istanbulu između letova ne pada mi teško. Vrijeme brzo prolazi, a uzbuđenje raste. Kasno poslijepodne. Oglasni displej aerodroma oglašava let za Nicu. Krećem se prema gate-u D5 s nekim posebnim osjećajem.
Oko dva i po sata ugodnog leta i slijećemo. Od aerodroma do Kana me dijeli samo kratka vožnja u trajanju od jedne stanice tramvajem do željezničke stanice, a odatle oko pola sata vožnje vozom do Kana. Sitne muke oko kupovine karte na iznenađujuće zastarjelim automatom na lokalnoj stanici u sred EU. Lokalci koji su se zadesili u blizini pomažu mi.
Peron. Čekam voz.. Ulazim, na pola puta sam, kad odjednom iznenadan uzvik službenika u vozu: „Termine, termine, termine..!“ Svi moramo izaći, iako se radi o direktnoj liniji do Kana. Oko mene su uglavnom turisti koji su također zatečeni. Upoznajem jednog od njih imena Ehab, iz Bejruta. Saznajem da je povod njegovog boravka na kanskom festivalu, modna industrija kojom se bavi. Na sreću, upoznajemo djevojku koja živi u Kanu i koja nam je objasnila da su zbog nekog problema svi putnici morali izaći i presjesti u drugi voz. Ok pomislih, mi Balkanci ponekad previše idealizujemo EU, doživi se poneka avantura i na
zapadu. Put se nastavlja.
Par minuta vožnje i na konačnom sam odredištu. Kan! Na stanici se sastajem i upoznajem sa regionalnom ekipom iz Srbije. Tu je pobjednica European Film Challenge-a za Srbiju sa svojom pratnjom i Marko, režiser i scenarista iz Beograda sa već prilično izgrađenom karijerom u filmskoj industriji. Uzimam ključeve smještaja i krećem se ka odredištu. Na putu do tamo već osjetim užurbanu, uzavrelu atmosferu Kana za vrijeme filmskog festivala. Slijedi noć i kratki odmor, drugim riječima punjenje baterija za dane koji slijede.
Prvo jutro u Kanu. Lijep dan. Polazim da preuzmem zvaničnu akreditaciju festivala koja mi omogućava pristup filmskim projekcijama i drugim događajima vezanim za festival. Lokacija za preuzimanje je u neposrednoj blizini „Palais des Festivals et des Congrès de Cannes“ kompleksa dvorana, srce glavnih festivalskih dešavanja u Kanu. Sa lokacijom sam već upoznat putem google maps. Ali prema tamo idem zajedno sa ostalom regionalnom ekipom, ovaj put Erolom i Vetonom iz Albanije, također dugogodišnjim filmskim radnicima, umjetnicima. Usput od njih saznajem da su oni ovdje već peti put za redom. Tu su, osjeti se kao na „svom terenu“, poznaju stvari, sreću i pozdravljaju ljude iz sedme umjetnosti.
Preuzimam svoju akreditaciju i misija Kan 2025. može i za mene zvanično da počne! Prva filmska projekcija koju sam bookirao je isti dan i do početka dijeli me par sati. Radi se o filmu „The arch“ (Luk), autora T'ang Shushuena koji predstavlja adaptaciju jednog od prvih art- filmova Hong Konga, u zvaničnoj selekciji Kanskog festivala u okviru programa Cannes classics. Prije toga imam par sati vremena osjetiti i uživati uz festivalsku atmosferu Kana, „na prvu“. Naravno tu je i moja fotagrafska kamera. Od ranih jutarnjih sati upijam sjaj, užurbanost Kana.. Kolone gledatelja već čekaju rane projekcije u toku jutra i u toku dana u nekoliko filmskih sala raspoređenih kako u centralnom filmskom kompleksu tako i na drugim lokacijama. Prvi put prolazim pored nezaobilaznog Grand Théâtre Lumière sa crvenim tepihom namijenjenog „zvijezdama“ za gala projekcije. Treba napomenuti da za tu vrstu projekcija postoji striktan dres kod i da su rijetki oni i koji pored posjedovanja akreditacije uspiju prisustvovati projekcijama u istom. U produžetku se nastavljaju sale centralnog filmskog kompleksa poput Buñuel Theatre, Agnès Varda Theatre, Bazin Theatre, Debussy Theatre.. Probijam se kroz gužvu. Nastavljam šetnju. Cijelom dužinom šetališta vedra i pozitivna lica, različitih rasa, smijeh, mirisi, muzika, grupe veselih mladih.. Pored mene paradiraju kolone ljudi odjevenih od klasičnih do najekstravagantnijih stilova odijevanja. Čuju se svi svjetski jezici. Prolaze medijske ekipe iz svih krajeva svijeta. Kamere i fotoaparati upereni u svim pravcima. Raznorazni influenceri.. Svi žele zabilježiti sve i uklopiti se što bolje u atmosferu. Drvoredi visokih palmi nižu se duž promenade. Nešto dalje, duž centralne promenade teku pripreme za projekcije filmova na otvorenom, na plaži Cinema de la Plage.. Tu je atmosfera najopuštenija. Nakratko spuštam se na plažu. Osjetim mirise mora. To je mediteran. Ostatak Kanske plaže okupiran je velikim beach barovima u kojima će pravi „život“ nastupiti tek kasnije, navečer i trajati sve do ranih jutarnjih sati. Cijelom dužinom šetališta nižu se i štandovi za prodaju „brze hrane“. Za neki obrok „s nogu“ potrebno je odvojiti 6-7 eura pa naviše. Pored svakog je gužva, a opet sve protiče nekako u najboljem redu. Odatle se obroci nose u obližnje parkove i na klupe. U nastavku prelijepe promenade prolazim pored Carlton i Marriot hotela i dolazim do sala Théâtre Croisette i Salle Miramar.. Na drugoj strani u blizini šetališta Rue d'Antibes probijam se pored sala Les Arcades i Olympia. Ponovo svuda užurbanost i pozitivna energija. Labirint ulica u njihovoj blizini rezervisan je za prodavnice, raznorazne brendove, skupe restorane i barove. Na svakom koraku osjeti se neko iščekivanje – vjerovatno će neko značajan naići, a to se ne smije propustiti. Skupe limuzine i njihove pratnje prolamaju se gradom. Glamour je na svakom koraku. Istovremeno, osjeti se opuštenost i otvorenost ovoga grada za svakoga. Mnogo je i obezbjeđenja, razumljivo. Kojekakvih policija, nacionalnih gardi i ko zna koliko još onih u civilu. Sve je to Kan kakvog sam ga osjetio „na prvu“. Postoje i oni filmski kompleksi dvorana koji su izvan centralnog dijela Kana. Do njih se dolazi ili dužim pješačenjem ili kraćom vožnjom lokalnim Palm Bus autobusima zapadno, poput modernog LE CINEUM kino kompleksa. Postoji i dio Kana koji je pomalo u suprotnosti u odnosu na ovaj gore opisani. To je stari dio grada. Čini ga mozaik prelijepih uskih, krivudavih uličica, šarenih fasada koje vode od luke uz brdo. Ne, ni tu ne manjka festivalske atmosfere i sjaja, restorana, picerija, suvenirnica.. ali ipak nekako je sve intimnije i diskretnije, a imao sam priliku da se kroz njih probijam svakodnevno na putu do smještaja. Naravno, cijelo vrijeme nije manjkalo motiva za uličnu fotografiju, dok se vrijeme moje prve projekcije ubrzano približavalo..
Moja prva projekcija, već spomenutog filma The Arch bila je u Buñuel Theatru koji je smješten u centralnom filmskom kompleksu. Biti prvi put dio festivalske atmosfere zaista je poseban doživljaj. A imao sam sreću da moje mjesto u unutrašnjosti sale bude upravo pored same ekipe filma koji je prikazan. A toga sam zbog uzbuđenje postao svjestan tek po završetku filma, kada su reflektori i raznorazne kamere i novinarske ekipe i sva lica ostatka dvorane bili upereni skoro pa pravo u mene.
U danima koji su slijedili nizale su se projekcije filmova koje sam uspio rezervisati i odgledati: Peak Everything, Meteors, Splitsville, Renoir, Angel's egg.. A imao sam sreću da svaki od njih pogledam i doživim u drugoj i različitoj dvorani: Agnès Varda Theatre, Debussy Theatre, Théâtre Croisette itd.. Bilo je lijepo pratiti i filmske projekcije na otvorenom, u najopuštenijoj atmosferi na Kanskoj plaži CINÉMA DE LA PLAGE, PLAGE DES PALMES.. i svaki put biti dio dešavanja. Svaki put bila je prilika upoznati nove ljude, razgovarati, doživjeti atmosferu nakon filma, kada slijede „after parties“.. S obzirom da je uopšte prisustvo na festivalu u Kanu i praćenje projekcija rezervisano za jako uzak broj ljudi iz svjetske filmske industrije, mala anegdota je da su me prilikom upoznavanja na projekcijama neki od sudionika pitali: „Da li ste na projekciji zato što ste učestvovali u pravljenju nekog filma i kojeg? Ili ste možda filmski kritičar?“ Na ovo pitanje bih kroz osmijeh odgovorio: “Niti jedno, niti drugo“ i pokušao objasniti ukratko šta je European Film Challenge. Uoči jedne od projekcija slučajno sam imao mjesto pored gospodina iz filmske industrije koji je boravio i radio u Sarajevu, Tuzli, Srebrenici.. Spominjao je sarajevske ćevapčiće, a na početku samog filma uzviknuo je tečno „Živjeli“. Bio je to jedan simpatičan lik. Jednu od slijedećih noći slučajno ga vidjeh kako u kasnim satima na promenadi na stolici sjedeći spava. Nije ni čudo, jer Kan očara, ali i iscrpi.
Zanimljivo je i napomenuti da za praćenje projekcija filmova nije bilo dovoljno samo imati akreditaciju za „prolaz“ u kino dvorane. Akreditacija je bila samo preduslov za rezervaciju karata. A rezervisati karte za projekcije je samo po sebi bilo „izazov“. Svi koji su imali akreditaciju, karte su mogli rezervisati samo na jedan način i to online prijavom i online rezervacijom po pravilu četiri dana prije projekcije. Proces rezervacija tako se otvarao svako jutro tačno u 7:00h, a svi filmovi (od jutarnjih do večernjih termina) već su se rezervisali u roku 2 do 3 minute. Tako da biste imali sreće odgledati film, samo ukoliko ste bili dovoljno brzi. To nekako ovako izgleda, dok u prvim minutama iza 7:00 skrolujete dnevni raspored filmova, oni jedan po jedan nestaju tj. bivaju bookirani od strane drugih. Tako da je Kan imao ne samo buran dnevni i noćni, već i intenzivan jutarnji život uz igru brzog prsta. Ako ste ostali bez karte za film, a i dalje imate akreditaciju jedini način bio je da iz sata u sat na istoj platformi pratite da li je neko odustao od rezervacije nekog filma i opet budete najbrži da ga „ugrabite“. Krajnji način bio je da stojite pred kinom u „last minute“ redu i ukoliko se neko sa rezervacijom ne pojavi na projekciji, upravo vi budete onaj koji će ući. Takvi redovi su bili dugi.
Na kraju, kratko i o mojim ostalim putešestvijama za vrijeme boravka na ovom komadu svijeta. Nekako sam imao dovoljnu brzinu i sreću da „ugrabim“ filmove u ranim ili u kasnijim noćnim terminima, pa sam ono vrijeme „između“ mogao rasporediti da obiđem i prelijepa mjesta Francuske rivijere tj. Azurne obale ili kako se još naziva i Cote d'Azur. Za to sam imao već spreman moj mali plan puta sa početka ovog teksta. Tako sam osjetio živopisnu atmosferu u okolini najveće Nice, najbližih Antiba, živopisnog mjesta blizu italijanske granice imena Menton, svima poznatog Monaka-Monte Carla i svjetske prijestolnice parfema Grasse. Kanski festival je imao prioritet, a vremena nikada dovoljno za sve što želite na putu. Bio je lijep doživljaj osjetiti i ostala mjesta Francuske rivijere bar kratko, snimiti poneku fotografiju, zadovoljiti svoj fotografski instinkt.
Naposlijetku.. prebrzo je došla i noć pred povratak u Sarajevo. Koristim priliku da odgledam zadnji rezervisani film prilično kasnog termina od oko 23:00. Ali za Kan šta znači kasno? Taj termin ne postoji. To je grad koji bar za vrijeme festivala samo pred jutro, malo odahne. Iako sam imao jutarnji let, po završetku projekcije ne idem pravo u smještaj, već koristim priliku još jednom proći uzduž i poprijeko Kanskom promenadom, tu gdje su sva dešavanja, sumirati misli, baciti pogled, udahnuti mirise, osjetiti zvukove, upiti energiju, uključiti sva čula nebi li ti osjećaji i sjećanja ostali kao prelijepa uspomena, a poznavajući sam sebe znam da hoće dok postojim. Polako skidam sa vrata akreditaciju, a fotoaparat odlažem u torbicu. Kraj Ili novi početak- pomješani osjećaji. Nekako me taj ritual podsjeća na završetak neke projekcije, kada se pale svjetla reflektora, ali i počinje dugi aplauz.. Dugi aplauz i naklon festivalu, Kanu, prilici koju sam dobio.. Mnogo toga će ostati zabilježeno duboko u meni. Sa promenade penjem se uskim ulicama starog dijela grada ka svom smještaju. Čini se da je kao treptaj prošla i noć. Vrijeme je za voz, pa avion. Ovo jutro voz jeste malo kasnio, ali nije bilo službenikovog „Termine, termine!“. Avion. Povratak u Sarajevo.
Au revoir Cannes!
Au revoir festival!
Au revoir Côte d'Azur!!
28.05.2025.
Autor: Senad Tahmaz
