Hana Babić pobjednica je nedavno završenog, posljednjeg kruga trećeg ciklusa European Film Challengea. Jedno od pravila za učešće u ovom filmskom izazovu jeste da su učesnici punoljetni, a Hana je veoma blizu ovoj starosnoj granici, što je čini do sada najmlađom pobjednicom našeg izazova. Ova osamnaestogodišnja zaljubljenica u film studentica je genetike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, a kako i kada je nastala njena velika strast za filmove, možete pročitati u nastavku.

Pitali smo našu pobjednicu kakva je njena veza sa filmom i od kada seže njena ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti?

Pored moje radoznalosti ka nauci, oduvijek sam bila zainteresovana za svijet filma. Krenulo je to sa redovnim odlascima sa mamom u kino da gledamo dječje crtiće. U tom periodu života u meni se probudila velika želja da postanem jednog dana glumica. Sa svojih sedam godina vrlo naivno sam zamolila roditelje da me prijave u školu glume. Iako sam u jednom vrlo kratkom periodu saznala mnogo o filmu, shvatila sam da ipak, radi moje dječje stidljivosti, gluma ipak nije za mene. No, nastavila sam uživati u filmovima, a naročito sam počela ozbiljnije shvatati tu vrstu umjetnosti, kada je moj stariji brat Dženan upisao produkciju na Akademiji scenskih umjetnosti. Njegova učenja o filmskoj umjetnosti sam u momentima upijala u istom ritmu kao i on. Često sam mu znala smetati sa raznim pitanjima, a najviše sam od njega tražila preporuke za filmske klasike, koje bi poslije zajedno detaljno prokomentarisali. Da ga ne bih više ometala, odlučila sam da paralelno sa školom i treningom svakog petka idem na prelijepa besplatna predavanja 'Kako čitati film?' profesora Faruka Lončarevića u Filmskom Centru Sarajevo (FCS).

Za druženje u EFC-u Hana se prijevila na nagovor brata Dženana, jednog od naših ranijih pobjednika. Da li je bilo potrebno mnogo nagovaranja i kako je do toga došlo, Hana priča:

Baš u Filmskom Centru Sarajevo, za vrijeme projekcija u Free Kinu Valter, saznala sam za European Film Challenge, kada je Dženan slučajno upalio blic na svom telefonu kako bi uslikao zaslon jednog bh. filma. Naravno, kada se završio film 'naružila' sam ga da se telefon ne smije koristiti tokom projekcije, a on mi je na to odgovorio da se prijavio na ovaj Challenge, jer ima šansu da osvoji projektor samo gledajući evropske filmove. Mislila sam da je to neostvariva nagradna igra, da je mala šansa za pobjedom, pogotovo jer je jedini zadatak gledanje filmova. Kada je poslije par mjeseci rekao da je pobijedio, ostala sam u šoku. Vrlo lako me je nagovorio da i ja krenem igrati u narednom kolu.

Na trik pitanje - Ko je od njih dvoje veći zaljubljenik u film, Hana nam je snalažljivo odgovorila:

Teško ću sama odgovoriti na to pitanje. Mislim da je različit doživljaj gledanja filma kada si student na Akademiji i kada samo uživaš u ljepoti jedne filmske priče. Sigurna sam da Dženan gleda film iz jedne akademske perspektive, dok se ja više divim odličnim filmovima. Kao pravi producent, on često postavlja pitanja o budžetu i realizaciji samog filma. Mene više zanimaju različita osjećanja poslije odgledanog filma. Smatram da smo oboje veliki zaljubljenici u film, svako na svoj način.

Primijetili smo da je Hanin odabir filmova tokom takmičenja velikim dijelom bio vezan za domaće klasike, a šta ju je posebno oduševilo govori u nastavku:

Dženan mi je odao tajnu da gledajući domaće filmove šansa za dodatne bodove je veća. To mi je bio dovoljan motiv da se prisjetim domaćih klasika poput 'Sječaš li se Dolly Bell?' i 'Ljubav i bijes'. Uživala sam gledajući ove filmove po prvi put na velikom platnu. Moram priznati da sam bila oduševljena i Online danima poljskog filma u BiH, gdje sam isto besplatno mogla gledati filmove iz udobnosti svoga doma.

 

Kakve filmove inače preferira gledati, te kakvo Hanino mišljenje o evropskoj kinematografiji?

Zbog prošlogodišnjeg karantena uspjela sam nagovoriti tatu na pretplatu za internetske 'streaming' platforme poput Netflix-a ili HBO-a. Influencirana od strane kritike, najviše sam gledala filmove koji su stekli veliku popularnost osvajajući neke od najpoznatijih nagrada. Pored tih, posebno volim gledati horore ili trilere. Oni u meni bude jak osjećaj straha i ogroman nalet adrenalina. Sviđa mi se ta sposobnost filma da u ljudima može probuditi tako jake osjećaje i pokrenuti um da razmišlja o raznoraznim temama. Uvijek ću se sjećati jednog predavanja profesora Faruka kada nam je prvi put spomenuo njemački ekspresionizam i vrlo poznatog, meni pomalo smiješnog, horora 'Nosferatu' koji je obilježio dvadesete godine prošlog vijeka. Ne mogu zaboraviti spomenuti i 'Kabinet Dr. Caligarija' kao još jednog uticajnog filma njemačke kinematografije. U suštini znamo da se u Americi u zadnjih par decenija ubrzano razvija ta vrsta umjetnosti, pogotovo sa dolaskom Hollywooda, ali za mene evropski filmovi nikada neće biti prevaziđeni. Posebno volim slušati neuobičajene jezike koje nemam priliku često  čuti.

Kako je Hana provela vrijeme tokom nedavno završenog Sarajevo Film Festivala, praznika svih filmofila, govori u nastavku:

Kao i u prethodnih par godina odlučila sam se volontirati na SFF-u, ali svakako se uvijek nađe vremena za opuštanje uz filmove glavnog programa, koje sam najviše i iščekivala. Uglavnom je interesovanje bilo usmjereno ka filmovima s naših prostora, jer me uvijek zanima balkanska filmska scena. Iako sam oduševljena ovogodišnjom selekcijm filmova, za sedam dana koliko je festival trajao, bilo je nemoguće pogledati sve ono šta sam željela. Posebno sam radosna zbog dolaska velikog filmskog autora Wim Wendersa, jer njegov film 'Nebo nad Berlinom' je jedan od mojih najdražih.

Pored toga što je volontirala, Hanu za ovogodišnje izdanje SFF-a veže još jedna zanimljivost:

Za mnoge je 2020. godina obilježena kao 'propala' zbog korona virusa, ali ja ću tu godinu pamtiti kao godinu mog sopstvenog razvitka. Uspjela sam čak i snimiti kratki film 'Honey' o mom životu u koroni na nagovor brata, a kao njegov ispitni materijal. Film je našao svoje mjesto na ovogodišnjem  SFF-u, u programu BH Film – Feature films, a u sklopu omnibusa 'Izolacija', na kojem su vrijedno radile kolege sa Dženanove klase. Ovo je prvi put da svoj film, u kojem glumim, vidim u pravoj velikoj kino sali, što je zaista sjajan osjećaj.

Ovo je bila krata priča naše pobjednice EFC-a protkana ljubavlju za filmskom umjetnosti, a nadamo se da će takvih priča biti još mnogo u narednom periodu. A do neke nove priče i novog druženja, želimo vam mnogo sjajnih filmova u kojima ćete istinski uživati!