Danas u 22:00 u sklopu BH Film programa publika će imati priliku da pogleda film IZ TAME. GRADOVI POSLIJE RATA, priču o 4 grada koji su preživjeli razaranje i pronašli novu nadu za budućnost.

Prije filma, pročitajte kratki razgovor sa Francescom Releom.

Kigali, Sarajevo, Beirut i Medellín… Šta ovi gradovi znače vama lično? Zašto su tako bitni?

Sarajevo je, bez sumnje, grad u kom sam provodio najviše vremena prije 20 godina i koji je ostavio trag na mojoj duši. Moja prva posjeta je bila 1991, godinu dana prije rata u Bosni i Hercegovini. Oružje je već počelo da bruji po Hrvatskoj, Srbi i Hrvati su ratovali. Sjećam se jedne noći posljednjeg mirnodopskog ljeta u Sarajevu. Kafići su bili puni omladine. Kada sam ih pitao o ratu rekli su mi da je on daleko i da nikada neće doći do Sarajeva. Ovdje su različite etničke grupe živjele zajedno bez problema – Muslimani, Srbi i Hrvati. To su najčešće ponavljali. Sljedeći dan sam krenuo cestom iz Sarajeva. Sat vremena nakon odlaska vidio sam vojnike bivše JNA kako kopaju rovove pored puta. Pitao sam se zašto. 

Odgovor je došao u aprilu '92. Proveo sam rat u Sarajevu, izvještavajući iz opkoljenog grada za španske novine El País. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, odlučio sam da ću se jednog dana vratiti u grad i pisati ili snimiti film. Na kraju sam snimio dokumentarac.

Koja je bila početna tačka za film i da li ste od početka znati da ćete snimati u sva četiri grada ili su se neke stvari mijenjale tokom rada na filmu?

Originalna ideja je bila da snimamo transformaciju četiri grada na različitim kontinentima i kulturama viđene očima četiri različita pisca.

Od početka sam znao da se ni političari ni takozvani eksperti neće pojaviti u filmu. Kako je projekat napredovao odlučio sam da izaberem četiri grada kojima će jedno biti zajedničko: sve ih je u jednom trenutku uništilo nasilje. Želio sam pokazati transformaciju gradova kroz male priče sa ljudima nepoznatim široj publici. Oni bi morali biti primjer izdržljivosti, sposobnosti da se izdignu iz pepela i bore protiv svega. 

Kao što se desi sa većinom dokumentaraca, tokom snimanja smo više puta mijenjali fokus, ponekad zbog promjena karaktera, u drugim slučajevima zbog otkrivanja aspekata koji nisu bili predviđeni originalnim scenarijem. 

Kako ste birali likove?

Prvo sam izabrao niti koje će svaka priča pratit, temu koja je dubinski povezani sa svakim pojedinačnim gradom.

Na primjer, u Sarajevu sam znao da će mi glavna tema biti film, umjetnost sa dugom tradicijom u Bosni i Hercegovini. 

I da, odlučio sam da svi moji likovi u Sarajevu budu žene, iz tri različite generacije i da se sve one bave filmom. Želio sam tri različita životna iskustva i različite tačke gledišta na poslijeratno Sarajevo.

Ovaj izbor je skromna posveta bosanskim ženama prema kojima osjećam specijalno divljenje zbog njihovog tihog otpora brutalnoj agresiji koju je doživjelo Sarajevo i Bosna i Hercegovina. 

Po vašem mišljenju, da li su ovi gradovi uspjeli da prevaziđu bol po kojoj su poznati? Kako to izgleda izvana i šta ste shvatili tokom snimanja?

Svaki grad je slučaj za sebe. Sva četiri grada su uspjela da izbrišu većinu tragova materijalnog razaranja. Panorame grada nude drugačije lice, sa novim zgradama, modernim infrastrukturama, transportnim mrežama itd.

Ipak, rane u ljudskom tkivu nisu tako brzo zarasle. Mržnja i nezadovoljstvo su još uvijek prisutni.

Rekao bih da je grad koji je otišao najdalje u liječenju rana Medellín, ali čini se da se sva četiri grada oporavljaju i nastavljaju dalje.

Tokom snimanja filma i razgovora s ljudima shvatio sam da prošlost nije tako daleko od naše sadašnjosti i da riječi poput sjećanja, zaboravljanja, oprosta i osvete imaju isto značenje u većini slučajeva.

Ko su vam bili partneri u različitim gradovima i kako je izgledala saradnja?

U svim gradovima ekipa je bila sastavljena od španskih i lokalnih članova. Ova kombinacija je bila jako bitna kako bi našli najbolje moguće opcije za izbor likova i lakše radili u svakom od gradova. 

U Sarajevu smo imali sreću da radimo sa profesionalnom ekipom Pravo Ljudski koji su uveliko doprinijeli uspjehu filma.

Gledajući film, stekla sam dojam da su sve priče prilično komplikovane i tako dobro razvijene da bi mogle funkcionirati odvojeno, možda čak i kao dokumentarni serijal. Televizijske stanice su uključene u produkciju filma, tako da se čini i logično razgovarati o tome – da li ste razmišljali o tome da napravite serijal?

Hvala na lijepim riječima. Zaista cijenim kompliment. Ustvari, ja sam u početku razmišljao o serijalu o različitim gradovima koja bi bila producirana za seriju i završio sam stvarajući dugi dokumentarni film za kina.

Prva televizijska stanica koja je podržala film (TV3 iz Katalonije) ne koproducira dokumentarne serije i to je nekako uslovilo projekat.

Šta je sljedeće za film? 

Sljedeći mjesec će film biti prikazan po prvi put na televiziji u Španiji, na TV3-Catalonia. 

Nedavno je igrao na Señal Colombia, kolumbijskoj javnoj televiziji. 

U oktobru će biti premijerno prikazan u kinima u Madridu, a nakon toga će biti prikazan na TVE, španskoj javnoj televiziji. 

Dodatno, film će biti prikazan na festivalima u Medellínu, Mexico DF, Lisabonu, i Kigaliju. 

A šta je sljedeće za Francesca? 

Upravo sam se vratio iz Meksika, gdje sam proputovao preko 4000 kilometara kroz neke od država koje su najviše pogođene nasiljem koje je nastalo kao posljedica trgovine drogom. To je bilo putovanje u potrazi za pričama za mogući sljedeći dokumentarac.

Prije ovoga sam putovao po Kolumbiji želeći da lično doživim razoružavanje najstarijih gerilskih snaga u Latinskoj Americi. Kolumbija trenutno prolazi kroz transcendentalni moment kojim bih se volio baviti u filmu. Ipak, prikupljanje neophodnih sredstava zahtijeva mnogo više truda i vremena. U međuvremenu pišem članke, vjeran svojim korijenima – novinarstvu. Ipak, sve u svemu, Meksiku i Kolumbija su ključni za moj sljedeći projekat.