Piše: Tina Kalinić

Balada je lirsko-epska pjesma, turobne atmosfere koja gotovo uvijek završava tragično. Činjenica da joj naziv potječe od balar što znači plesati, nije puno doprinijelo njenoj popularnosti. Film Balada Aide Begić bi mogao.

Balada je temeljena na najpoznatijoj bosanskohercegovačkoj baladi, „Hasanaginici“, i već to pred rediteljicu stavlja veliki zadatak. Svi mi imamo svoj stav o ovoj za naše ljude već arhetipskoj priči u kojoj majci pukne srce nakon što čuje svoj supruga kako izgovara: „Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas, majka vaša srca kamenoga.“ 

Upitana zašto baš „Hasanaginica“, Begić objašnjava:

„Zanimala me usmena književnost Bosne i Hercegovine, jer nisam o tome mnogo znala. Posebno me proganjalo osjećanje da je baš 'Balada o Hasanaginici' kreirala kod nas neku vrstu ideala žene koja treba da trpi i u tišini pati dok joj srce ne pukne. Također su me nervirale isključivo muške dramatizacije i teatarske i filmske interpretacije u kojim su se stvari prikazivale crno-bijelo, često brutalno i bez imalo poetičnosti, ljubavi i zagonetke. Mislila sam da bi bilo zanimljivo uraditi transpoziciju u današnje vrijeme motiva kojim se Hasanaginica bavi. Međutim, film nije adaptacija 'Balade o Hasanaginici', on tretira samo određene elemente te balade.“

I zaista, rediteljica veoma uspješno zadržava ono što je najpoetičnije u „Hasanaginici“ i prenosi to u filmski jezik. Za početak, Begić odlučuje svoje glavne likove prikazati gotovo žanrovski u prepoznatljivim paralelnim montažama iz ljubavnih filmova. Oni pate u isto vrijeme. Nije bitno zašto. Ko je čitao Hasanaginicu, može da pretpostavi da razlog zaista i ne postoji, ali je u isto vrijeme sve ili kako bi rekli likovi:

„MERI: Rekao si mi da odem.

HASAN: I ti me odmah poslušala“

Begić ne ostaje na jednostavnom pristupu žanru, nego se odlučuje za post-strukturalistički pristup u kom se što se više bliži kraju, film više raspada. Merimin i Hasanov život se pretvara u niz očitih fotomontaža u kojima oni izgledaju zaljubljeno, ali potpuno nerealno. Da li je odnos prema ljubavi u XXI stoljeću toliko degradirao da jedna prava ljubav izgleda kao kolaž ili je zaista vrijeme da prihvatimo da svi ti ljudi koji kroz film uporno dolaze na audiciju (na koju čak i Merima ode u jednom trenutku tražeći posao) – svijet gledaju isključivo kroz prizmu medija. Rediteljica ovo ne samo da prihvata, nego iskorištava maksimalno. Film je prepun različitih muzičkih numera i moguće je čuti sve od dijelova poznate opere „Carmen“ Georges Bizeta, preko sevdalinki do rep numera. 

„Balade, kao oblik usmene književnosti su se pjevale, a nekad davno vjerovatno i plesale, odnosno, izvodile. Zato mi je bilo važno da muzički aspekt bude prisutan u ovom filmu. Također, balade nemaju jednog autora/cu, nego ih kreira narod, tako da sam željela kroz audicije da uvedem taj segment. Ljudi koji su nam se prijavljivali na audicije dolazili su sa pripremljenim tačkama pjevanja, plesa ili glume i dosta toga sam zadržala i u samom filmu. Tako da su ovaj film, poput balada, kreirali svi oni koji se pojavljuju u njemu, od glumaca, statista, do članova ekipe. Skoro svu muziku sam odabrala prije snimanja. I onu koju izvode djevojke na audiciji, ali i onu koju koristim kao transcendentnu muziku. Što se tiče osnovne ljubavne priče između Meri i Hasana, muzički lajtmotiv je 'Fantastična ljubavna pjesma od SCH', koja je sigurno najljepša ljubavna melodija koju znam. Sjećam se trenutka kada sam je prvi put čula na ratnom koncertu SCH na Obali. Mnogo mi je značilo kada je Teno pristao da koristim tu pjesmu, jer bez nje ne znam kako bih uopšte kreirala tu liniju priče. Dakle, muzika je sve vrijeme bila sastavni dio ovog filma, još od razvoja scenarija, audicija, pa do same postprodukcije. Ipak se radi o filmskoj baladi, ne može bez muzike,“ objašnjava Begić.

Za one kojima sve što je do sada spomenuto nije dovoljno blizu današnjem trenutku, tu je i element pandemije COVID19. Film je sniman usred pandemije i ta stvarnost je procurila u film. Ipak, rediteljica pažljivo kontrolira ovaj suštinski izvanjski element da ne preuzme film. Likovi nose maske, radnje su zatvorene zbog ekonomske kriza koja dolazi uslijed zabrana kretanja, ali pandemija je samo još jedan problem u nizu s kojim se moraju nositi likovi. Ipak, za članove ekipe, ona je bila mnogo veći problem. Begić otvoreno priča i o radnom procesu:

„Baladu smo počeli razvijati davne 2014-te, ali onda smo odlučili da snimimo film Ne ostavljaj me koji se bavi djecom iz Sirije, a to je tada bila aktuelna priča koju smo željeli u pravom trenutku ispričati. Kada smo se vratili Baladi, taman pred snimanje je počela pandemija, pa smo sve morali još jednom odgoditi. Snimali smo u novembru 2020-te godine, kada je situacija bila najteža. Mnogo ljudi je oboljelo i umiralo na dnevnoj bazi. Bilo je napeto, kao da snimamo u nekoj vrsti rata. U jednom trenutku smo se, pored drugih članova ekipe, glavna glumica Marija Pikić i ja zarazile, pa smo snimanje morali zaustaviti. Napokon smo ga završili u decembru. Iako su vanjske okolnosti bile stresne, snimanje je bilo zabavno i svima nam je taj set bio kao neka vrsta bijega od surove stvarnosti. Igrali smo se, probavali različite stvari i voljeli to što radimo.“

Jedan od najvećih kvaliteta Balade je sigurno ta zaigranost koja se prenijela na film. Stvarnost progovara kroz likove, likovi progovaraju kroz pjesmu, žanrovi se mijenjaju, svjetla na momente sijaju kao da se nalazimo u najnovijem filmu Wong Kar-waia samo kako bi već u sljedećem trenutku bili vraćeni u grubi realizam istočnoevropskog filma. 

Ukoliko još uvijek niste pogledali film u sklopu Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, nemojte ga propustiti u sklopu BH Film programa, jer kao što i rediteljica sama tvrdi:

„Moguće je da će ljudi biti iznenađeni, jer nisu navikli na ovakav način pričanja filmskih priča. Ipak, mislim da će u ovom filmu istinski uživati oni koji se prepuste, bez puno razmišljanja, da ih Balada provede kroz svoju neobičnu avanturu.“