Ove godine, na tridesetogodišnjicu genocida u Srebrenici, u BH Film programu prikazujemo tri dokumentarna filma koja govore o posljedicama koje je ovaj najteži zločin ostavio kako na društvo i pojedince, tako i na osnovne društvene ćelije – porodice.
Prvi film, koji će naša publika moći vidjeti danas u 18 sati, s kojim ćemo ujedno i otvoriti naš program, nosi upravo taj naziv – PORODICA. U režiji Davorina Sekulića, a po scenariju Tatjane Sekulić, PORODICA je film o ljudima koji su i u najtežim vremenima pokušavali održati nadu, koji se nisu ustezali dići svoj glas protiv zločina i koji, nakon svega, pokušavaju iznova živjeti normalnim životom u gradu koji je ostatku države i svijeta postao sinonim za grobnicu. Nakon nekoliko dosta efektnih pretapanja kadrova iz Srebrenice danas s porodičnim video zapisima iz kasnih osamdesetih – s jedne strane napuštene radnje, porušene zgrade i zgarišta, s druge neki sretni ljudi koji su u prošlosti na tim mjestima plesali, nazdravljali i zbijali šale – upoznajemo i članove ove, na prvi pogled, po svemu obične porodice. Tu su mama, tata, nana, tetka i troje djece. Djeca rođena tih predratnih sretnih osamdesetih sada su odrasli ljudi koji svoj komad kruha nalaze u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i u inostranstvu. Roditelji nastavljaju svoj život u Srebrenici, u svom stabilnom, „miješanom“ braku, odbijajući da se suoče sa sumornom realnošću: Srebrenica više nije bogati industrijski grad u kojem karijeru može nastaviti jedan inženjer rudarstva poput Nermine Sekulić, niti će istraživačko novinarstvo Marinka Sekulića naći prave slušaoce u mjestu čiji su stari stanovnici pobijeni i izbjegli, a novi nisu zainteresirani za zajedničke vrijednosti koje bi dijelile sa svojim susjedima. Prijatelja više nema. Ostatak rodbine je daleko. Djeca odlaze za svojim životima. Dvoje roditelja ostaje samo u svojoj uzaludnoj, tvrdoglavoj, ali i herojskoj borbi da vrati normalan život u mjesto kojeg žele zaboraviti svi osim onih kojima su najdraži u njemu pokopani.
Dokumentarni film NIKO VAM NEĆE NIŠTA imat ćemo priliku pogledati sutra, 17. augusta u istom terminu. Reditelj filma Dino Hodić porijeklom je iz Zvornika, nekada također živog i perspektivnog gradića na samoj granici sa Srbijom. Dino u svom istraživanju također kreće od vlastite porodice – koja je, samom srećom i činjenicom da je njegov otac već radio u Švicarskoj prije rata, uspjela u zadnji čas izbjeći pokolj. Slično kao i roditelji Sekulić u PORODICI, i Dinini nana i dedo se vraćaju u Zvornik usprkos svemu jer žele duboku starost proživjeti na svom pragu, u svojoj kući. I u ovom filmu ne izostaju porodične fotografije i snimci sretnog predratnog vremena u kontrastu sa sumornom svakodnevnicom današnjeg Zvornika. Tu su i nevjerovatni, do sada rijetko viđeni ratni arhivski snimci, kako sa mjesta pokolja poput Srebrenice i Zvornika, tako i TV gostovanja krojača rata na srbijanskom stanicama. Međutim, Dino Hodić, sada punokrvni Švicarac bosanskih korijena, odlučuje istraživati dalje – odlazi u Srebrenicu kako bi upoznao Hasana Hasanovića, čovjeka koji je nosio tijelo svog mrtvog brata više od dvadeset kilometara, kako bi mu omogućio dostojan pogreb. Hasan Hasanović jedan je od rijetkih koji su preživjeli Put smrti – stotinu kilometara dugo pješačenje od pale Srebrenice do slobodne teritorije u blizini Tuzle. Hasanova priča je užasavajuće svjedočanstvo o svireposti četnika koji su i kroz šumu postavljali ubojite zamke za ono malo ljudi što je pokušalo pronaći spas; o gubitku koji u dva dana odnosi dva mlađa brata; o krvi, zlu, gladi i iznemoglosti; ali i o nadljudskom naporu da se preživi – jer tamo negdje, na slobodnoj teritoriji, možda ga čekaju majka, supruga i jednogodišnji sin. Smrt i život su ovdje u konstantnoj borbi za prevlast, gubitak je neizlječiv, ali mu se ne smije prepustiti radi budućnosti novog života kojega tek treba odgojiti u nadi.
Film SREBRENIČKA TRAKA – OD TATE ZA ALISU naša će publika imati priliku vidjeti 18. augusta, također u 18 sati. Alisa je tridesetosmogodišnja Amerikanka bosansko-srbijanskih korijena. Svako ljeto provodi Ljuboviji u Srbiji, kod svoje bake s majčine strane. Ljubovija je, baš kao i Zvornik, mjesto na samoj granici. Preko Drine vidi se Bosna, a devedesetih je mala Alisa kroz prozor bakinog doma mogla vidjeti rat s one strane rijeke, rat koji je u Srebrenici zatekao njene roditelje. Alisa je također dijete „miješanog“ braka. Njena mama Dana, Srpkinja iz Ljubovije, zaljubila se u Sejfu, zgodnog srebreničkog Muslimana i odlučila da se nastani tamo. Tih sretnih osamdesetih godina to nije bilo ništa čudno. Dana je preživjela, pobjegavši iz Srebrenice Putem smrti, sve vrijeme se nadajući da će sresti Sejfu u šumama. Nije ga srela. Sejfo je ubijen, a jedino opipljivo svjedočanstvo o njegovom životu u ratnoj Srebrenici, ali i o njemu kao usamljenom ocu, bila je videokaseta koju je snimao takom opsade i koju je preko preživjelih prijatelja uspio dostaviti Alisi. Ovog puta, Alisa ne ide na odmor. Ona odlazi u Srebrenicu, tragom očevih snimaka, kako bi pokušala što bolje sklopiti mozaik od rasutih fragmenata sjećanja na Sejfu ljudi koji su ga poznavali: s kojima se družio, veselio, kupao u Drini, vodio ratno kino i pokušao da održi život u mjestu koje će uskoro postati grad smrti. Slično kao i u DNEVNICIMA MOGA OCA, dokumentarnom filmu Ade Hasanovića, koji smo imali priliku pogledati prošle godine u sklopu BH Film programa, video kaseta memoriše jednog čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim slabostima i manama, nepriznatim porazima, nesalomljivom nadom, a povrh svega s neizrecivom očinskom ljubavlju.
Sva tri filma glasovi su iste generacije rođene osamdesetih godina. Sada odrasli ljudi koji mahom više ne žive u Srebrenici ili Zvorniku, već su rasuti diljem Bosne i Hercegovine i njenih granica, u starim porodičnim fotografijama i snimcima oni pronalaze odgovor kako je izgledao život nekad. To nekad više ne postoji. Njihovi voljeni sa tih snimaka više nisu tu. Oni koji su ostali se i dalje pokušavaju vratiti tamo. U to vrijeme, kojeg sada nema. Sada je smrt, pustoš, bijeda i podjela. I kako onda nastaviti dalje? Možda je odgovor baš u tim snimcima, i u toj tvrdoglavoj borbi. Možda se bolje sutra može roditi samo iz primjera prošlosti, poduke o dobrom, i svjedočanstva o najgorem. Da se nikada više ne ponovi.
Bojana Vidosavljević
