Goran Pavljašević je u nekom davnom vremenu koji kategoriziramo kao „prije rata“ bio inspicijent u Tuzli i rado provodio vrijeme u rodnoj Husini. U ratu je odselio u Pulu, nastavio raditi kao inspicijent i počeo graditi novi identitet, daleko od malog rudarskog mjesta. Prije 20 godina je imao moždani udar. Od tada živi potpuno novim životom. Ko je Goran danas? Bivši Bosanac? Bivši inspicijent? Invalid koji je preživio moždani udar? Imigrant? Izbjeglica?
Branko Šimić priča priču o jednom izgubljenom identitetu kroz priču svog prijatelja iz djetinjstva. Pitanja koja često muče ex-jugoslovenske kinematografije poput toga ko smo mi danas i ako smo nešto potpuno drugačije nego jučer, da li smo jučer zaista i postojali, Šimić predstavlja na humani, ne filozofski način. U Brazilovoj kućisvi identiteti koje glavni lik ima potiču iz jedne davne fotografije sa husinskim rudarom.
Šimićev izbor glavnog lika neminovno stilski oblikuje film. Dokumentarni film, koji toliko često ovisi o ispovijesti glavnog lika, odjednom postaje poput muzičke kompozicije. Pavljašević komunicira koristeći samo dva sloga. Ritam kojim ih izgovara, mimika i gestikulacija, upućuju na to šta nam naš lik želi reći. Odjednom, taj nasmijani čovjek koji se bez riječi suočava sa svojom prošlošću postaje idealni predstavnik svih nas, koji smo se izgubili u tranziciji iz jednog sistema u drugi, iz jednog identiteta u drugi, iz jednog života u drugi. Činjenica da su slogovi koje najčešće čujemo „ma-ma-ma“ nas dodatno, iako nenamjerno, vraća u period kada smo ih koristili utrčavajući u rodne kuće.
Ipak, uprkos Šimićevoj želji da tematizira identitet, Brazilova kuća primarno ostavlja dojam filma o jednom fascinantnom čovjeku. Ne o fascinantnom bivšem dječaku, bivšem inspicijentu, izbjeglici, nego o čovjeku koji živi s osmijehom na licu iako se čini da nema nikakav razlog za to. Ako su vam svi naši identiteti dosadili i radije biste izbjegli još jedan film o njima, i dalje želite vidjeti film o Goranu Pavljaševiću.
