Leon Lučev je jedan od najpoznatijih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije. I kad se pojavljivao u komedijama poput ŠTA JE MUŠKARAC BEZ BRKOVA Hrvoja Hribara i u teškim dramskim pričama poput GRBAVICE Jasmile Žbanić, publika je uvijek pozitivno reagovala na njega, kao i struka koja mu je više puta za njegov rad dodjeljivala nagrade.
Večeras će publika Sarajevo Film Festivala Leona Lučeva moći pogledati u novoj ulozi u filmu TERET Ognjena Glavonića u sklopu Takmičarskog programa – igrani film, a sutra u BH Film programu može pogledati film RUDAR Hanne Slak.
Dok čekate da pogledate filmove, pročitajte šta Leon ima reći o svojoj glumi, filmovima koji su ga obilježili i novim filmskim iskustvima.
Kada pomisliš na to kako i kada si se počeo baviti glumom, na šta prvo pomisliš? Da li se sjećaš prvog momenta, trenutka kad je sve počelo?
Ne. Meni gluma nikada nije bila u fokusu mojih zanimanja. Ustvari, nakon rata sam došao u Zagreb studirati Promet. Moja tadašnja djevojka je htjela upisati Akademiju, režiju. I ja sam išao s njom, onako… Tamo sam slučajno vidio poziv za jednu audiciju i odlučio sam da probam. To je najvjerojatnije najbitnija audicija u mom životu. Cijeli proces je trajao 15 dana i na kraju je od 350 ljudi ostalo nas 11. I tu sam ja skužio: „Ovo mi je zanimljivo, ovdje me ljudi vole.“ Sve je krenulo iz neke potrebe za ljubavlju… Kako sam tad bio i bolestan dosta teško, onda me bolest sputala da se bavim fizičkim teatrom, pa sam upisao nešto puno lakše – Akademiju. Sve to je, ustvari, bilo dijelom većeg procesa izlječenja kroz koji sam prolazio. Upao sam na prvom roku, a ja sebe nikad ne bih primio na Akademiju. Međutim neko ludilo, neka hrabrost mi je pomogla i uspio sam. Dugo, dugo nisam kužio zašto se bavim time.
Da li sada znaš zašto?
Ja svako malo propitujem sebe da li je gluma nešto što me stvarno zanima, jer sve više i više vidim da način na koji ja doživljavam glumu nije blizak ljudi koji se profesionalno bave njom. I to mi je nekad jako bolno, jer ne radim na taj način, jer užasno sam profesionalan, a nisam profesionalac. I nikad neću bit. Međutim, propitivanje samog sebe kroz glumu mi je jako bitno, kao i odluke koje donosim, koje su bazirane na nekim drugim potrebama. Ja svako malo donosim odluke: „OK, sad ću se fakat bavit glumom i idem dalje.“ Jednu od njih sam donio i sad. Ovo je prvi put da iz dubine svog bića osjećam potrebu da manifestiram sve što mogu kroz glumu. Kao što sam imao potrebu i za pisanjem i za edukacijom, za dijeljenjem nekih točki puta koji sam ja prošao… Gluma jako zeznuta kao disciplina, jer ponekad ti gluma zamjeni stvarnost i bježiš u nju iz svoje stvarnosti. U jednom momentu u životu, počeo sam da ga posmatram pažljivije i pomislio: „Koliko sam nepoznanica, više puta, prošao kroz glumu, koja je upornost u tome bila potrebna, koja suluda vjera… Hajde da to preslikam u život, da to isto radim, samo u životu.“ I tad je počeo nastajat ršum u mom životu jer sam shvatio koliko je sve to zeznuto. Jelena, partnerica, mi je postavila jedno veoma vrijedno pitanje kad smo bili u Cannesu: „Zašto si ti ovdje? Šta radiš ovdje? Koja ti je potreba?“ I jako mi je lijepi odgovor došao, rekao sam joj da imam potrebu tu sresti ljude koji će me gurati preko mojih granica, jer imam osjećaj da mogu dat jako puno, ali imam potrebu radit s ljudima s kojim mogu prelaziti granice unutar kojih sam siguran, u kojima sam glumac, u kojima sam neka uloga, u kojima sam pozicija. Imam potrebu razbijati to i ući u neke prostore koji su meni nepoznati. I onda su se, kao i uvijek u životu, počeli pojavljivati ljudi koji mi u tome mogu pomoći i jako su mi vrijedni u ovom periodu života, jer ih osjećam. Osjećam ih na nekom nivou koji nije nivo uloge, nije nivo pozicije, nego je bitniji, jer je nivo bića, jer na biću ćutim: „Čovječe, koje ludilo ovo biće ima. To bi se moglo veoma prirodno uklopit.“
Koliko ti je bavljenje glumom pomoglo da riješiš neke stvari sam sa sobom? Koliko ti je pomoglo u tvom razvijanju? I da li je uopšte?
Pa je, jer me dovelo u kontakt sa snovima. I s tim da snovi mogu biti realnost. Dovelo me u kontakt sa tišinom, dovelo me u kontakt sa mirom, dovelo me u kontakt sa vjerom. Dovelo me u isto vrijeme i u kontakt sa bijegom od realnost, koji je isto bio zajeban, ali i do odluke da se vraćam u realnost, ali ne onakvu kakva je nego u moju, koju ću ja kreirati. Bilo je trenutaka kada sam bio kompletno lud, ali u svakom sam trenutku sebe smatrao normalnim. Prije neki dan sam pričao sa otočanima i oni meni obično kažu: „Ti si bia najdivjii kad si bia mali. Ti si bia najdivljii.“ I ja ih u jednom momentu pogledam i kažem: „Zato što sam bio najdivlji, zato sam ovdi di jesam.“ Da nisam bio „najdivlji“, bio bih poslušan i bio bih tu, ali pošto sam bio najdivlji otišao sam daleko. I idem dalje. Sad se vraćam u tu „divljiost“, u tu divljinu, jer mi je potrebna, jer mi je to ludilo baš potrebno, jer je iskonsko, jer je moje.
Kao tvoj prvi ozbiljniji filmski projekat vodi se KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU, kasnije si imao još uloga u komedijama, ali interesantno je da te u principu prepoznaju po ozbiljnim dramskim ulogama. Koja je razlika u rada na ta dva tipa uloga?
Ne doživljavam razliku između komedije i drame, meni je to isto. Ja uvijek radim isto. Ustvari, što je komični lik tragičniji ili dramskiji, to je smješniji jer se smijemo s odmakom. Teško nam je pogledati se u ogledalo i vidjet budalu. Mnogo je lakše pogledati komediju i reći: „Joj kakva je ovo budala, nije k'o ja.“ A meni, lično, je najbitnija uloga koju sam igrao u BUICK RIVERI – Vuko. Tu sam toliko duboko zaderao u svoju podsvijest da su ljudi rekli: „E, ko je ovo? E, toga ima i u meni, tog ludila.“ To je nešto što je meni vrijedno. U mom životu je postojalo nekoliko puteva, ljudi me znaju po mom glumačkom putu i njima završava na tome – „da, on je glumac.“ A, ustvari, moj glumački put je posljedica nečega čim se ja bavim u drugim sferama života.
A šta je gluma za tebe?
Ja se već petnaest, dvadeset godina bavim istraživanjem šta je to gluma. Istraživao sam terapijsku glumu, ali i razno razne druge tehnike glume koje su uvijek koketirale sa imaginacijom, sa snovima, sa nekim stvaranjem, i ustvari sam paralelno sa tom nekom uzročno-posljedičnom glumom, stvarao svoj edukativni pristup ljudima koji je jako nekonvencionalan, ali i jako dubok. To znači da me ne zanima struktura načinjenog identiteta glumca, nego me zanima šta taj čovjek ispod te strukture skriva i koje svoje dijelove još nije otvorio. Otvaranje, prihvatanje tih dijelova širi kapacitet igre, ne glume. I pokušavam, kroz ono što ja osjećam, što sam ja prošao i što mogu proći s ljudima, širiti kapacitete kreacije kod ljudi, pomoći im da prošire vlastite slobode, da se puste u neke prostore nesvjesnog. Ljudi kažu da je to nekonvencionalno. I je, to je sistemski nekonvencionalno, ali ja nemam potrebu ljude učit glumi. Ljudi glume toliko savršeno svakodnevno da ih je nepotrebno učit da budu dobri glumci, jer oni to jesu: igraju uloge roditelja, uloge sina, majke, direktora, producenta. To su sve uloge. Savršene. Mene zanima gdje oni mogu proširiti svoje uloge i bar ih malo propitivati.
Kad razgovaramo o propitivanju uloga, grebanja po karakterima, po identitetu… Interesantno je da si ti čovjek koji je uspio na veoma karakterističan način upoznati Bosance. Ti si, kroz likove koje si igrao, prošao čitavu plejadu naših najdubljih strahova: od čovjeka koji pokušava da preživi u poslijeratnom Sarajevu u GRBAVICI, preko veoma modernog kontrolora letova, sa modernim problemima, koji se upetlja sa vehabijama u NA PUTU, pa do RUDARA koji se nosi sa traumom Srebrenice. Koliko to čovjeku pomogne da shvati neki širi kontekst, neko mjesto i neke ljude?
Ja sam užasno prostodušan čovjek, tako da ne propitujem puno to na taj način. Čak i kad igram Bosanca, ne igram Bosanca, igram jedno ljudsko biće koje je negdje odraslo i ustvari me uvijek zanima ko je to ljudsko biće. Identitet dolazi kasnije kroz govor, kroz neku muziku, ali ko je zaista to ljudsko biće? To je bitno, a identiteti su nametnuti ljudskom biću. Bosna mi je bila u jednom periodu drugi dom i tu mi se isto neka zbrka stvarala, dok nisam raskrstio s tom vrstom identiteta: ja sam Hrvat, Srbin, Musliman. Muka mi je od identiteta, jer gledam dva identiteta kako se svađaju i dva čovjeka ispod kako pate.
Najveći lom sa sobom sam proživljavao preko te Bosne, Srbije i svih mjesta na koja sam išao. Ja sam dobio glumačke nagrade u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. U svim jugoslovenskim republikama, samo mi još Makedonija nedostaje. Gluma nema identitet, umjetnik nema identitet. Umjetnost nema nacionalno. Umjetnost nema veze s tim. Drago mi je što sam u posljednjih deset godina, bio uključen u sve te filmove, ali sad je vrijeme da se povučem, TERET je zadnji. Srbi, Hrvati, Muslimani, svi mogu dalje otkrivati svoje istine bez mene. Kad pomislim, u svim tim filmovima u kojim su se govna izvlačila, ja sam bio, odradio ih pošteno, bio za njih, vjerovao u sve to… I onda publika to gleda, svima je to divno, sviju je dirnulo i sve dalje po starom.
A Bosna, da se vratimo… Meni je Bosna neka ljubav. Uz to što je ljubav, mahala je, uz to što je mahala i grupe su, a ja imam tu ljude koje volim, i uvijek ću ih voljet, ljude koje grlim i uvijek ću ih grlit, ljude koje više ne grlim, ali ću ih možda sutra grlit, ljude s kojima sam bio u ljubavnom odnosu, sad sam u poznaničkom. Mijenjaju se dinamike. Moje sljepilo, moja idealizacija, moje razočarenje, moja realnost, puno stvari mi je povezano s Bosnom. I ja i dan danas volim doći u Bosnu. Volim Sarajevo, koje se užasno promijenilo u 20 godina koliko ja dolazim tamo, ali sve se mijenja. Tu sam sreo neke divne ljude. S nekim od tih ljudi sam u ljubavnom odnosu već 15 godina. Smijao sam se prije nekoji dan sa Lunom. Pa joj kažem: „Čovječe, ja tebe znam od tvoje 13. godine.“ Rasli smo zajedno i užasno se volimo i čujemo se. A tu su i neki ljudi s kojima kontakti nestaju.
U BH Film programu se ove godine pojavljuješ u ulozi Alije Bašića, rudara iz Srebrenice koji u Sloveniji otkriva masovnu grobnicu. Alija se bavi rudarskim poslom i bukvalno i u mnogo dubljem smislu. Koliko je bilo teško raditi na tom liku?
RUDAR je meni jako zanimljiva priča. Kad sam pristao radit taj film, pristao sam upoznati dio nečega što je meni nepoznato. Meni su Bleiburg, ustaše i to nepoznanica, jer je moja obitelj komunistička. Upoznao sam jedan prostor koji je veoma osjetljiv, veoma zajeban, prostor zločina protiv čovječnosti. Dakle, ne genocida, nego zločina protiv čovječnosti. I iskreno sam se isplakao dok sam sve to gledao i otvarao i puno sam puta sebe upitao: „Šta je ovo? Šta se ovo dešavalo?“ Također, upoznao sam Aliju koji je lud na najljepši mogući način i koji je nevjerovatno zanimljiv lik. Kad sam mu postavio pitanje: „Kako si znao?“ On mi je rekao: „Leone, kad sam stao ispred prvog zida znao sam šta je iza. Znao sam, a znao sam i to da ne tražim njih nego da tražim svoju sestru.“ Njegova priča je jako teška, a energija mu je nevjerovatna, jaka, iskrena, čista… Bio je to strašno naporan film, težak film, preko svih granica. Bitan, jer se bavi istinom. Bavi se nekom istinom pa ma kakva bila, jer istina je zeznuta u ovom sustavu jer s njom ne možeš manipulirat. S maglom možeš malo desno, malo lijevo puhnut, a istina je gadna jer nema zareza. Zato postoje ljudi poput umjetnika koji se bave istinom, jer niko drugi neće, jer nikom drugom nije u interesu, jer bi svi samo pričali o nacionalizmu. Onda neko kaže: „Hajde, dobro, čekaj, hajde da pokopamo te ljude pa da stavimo tu točku, da to nazovemo pravim imenom, da idemo dalje.“ Nažalost, mi nismo toliko glasni. Znam dosta svojih kolega, kažu sram ih. A ove druge nije sram. Pričaju gluposti i nije ih sram. Ma kakav sram, još s velikim uvjerenjem pričaju gluposti. A ti što kužiš i mudar si, tebe sram. E onda pustimo sustav da bude sustav budala, jer se naširoko i glasno pričaju budalaštine, a ovi što znaju i što im se ne da isticat oni nek se ne ističu.
Prošao si nekoliko različitih faza u svojoj karijeri. Etablirao si se kao glumac, radio si kao producent, evo sad ti je na festivalu u Locarnu bio i prvi kratki film koji si sam režirao. Koja je razlika u svim tim poslovima? Za čim tragaš?
Ja mislim da na nivou ovog posla, ali i svakog, postoji razina mentalnog i postoji razina nekog prostora tvog koji se širi. Jedan period svog života ja sam išao za mentalnim potrebama – šta bi ja sad trebao? Ja ti u mentalne potrebe više ne vjerujem, jer je to čista laž. Ustvari, kad god sam bio blizu sebe i kad god sam širio svoj prostor meni su se dešavale uloge i dolazili su mi ljudi koji su mi u tom trenutku trebali doći i ja cijeli život funkcioniram na taj način. Dakle, funkcioniram iz srca. Zbog toga mi je nagrada za BUICK RIVIERU bila toliko bitna jer je simbol srca. Ja iz toga idem i ustvari nemam potrebu ići za ljudima, najčešće u životu mi se dešavalo da su ljudi došli meni, da su me osjetili ili bismo se osjetili zajedno i samo bi se kontaktirali i nastaviti radit zajedno. Tako da… Nemam odgovor na to, jer nije racionalan, jer nisam nikada planirao. Stvari su mi dolazile, stvari bi mi se dešavale, nekad su mi se dešavale prije vremena i za njih nisam bio spreman i sretan sam što su se tako odvile, jer sam se morao vratit korak nazad. Ja u životu niti jednu stepenicu nisam preskočio. Ja sam sve morao napravit, ako bi išao preskočit nešto, vratilo bi me unazad da utvrdim znanje.
Kolika misliš da je socijalna odgovornost javnih ličnosti? Da li takvo nešto postoji?
Ima tu nekoliko jako bitnih tema koje se brkaju. Prva je odgovornost do dara koji si dobio. Druga je odgovornost do pozicije u kojoj si sad, u kojoj ljudi vjeruju da si ti taj. Jer, šega je ovaj sustav. Užasno je šega. U njemu imaš neke bedževe. Dobiješ bedž i kad si dobio taj bedž, ti si baš taj. Prije tog bedža ti nisi bio taj. Ti dobiješ nagradu, pa si ti baš dobar glumac. Al’ čekaj, pa bio sam i prije i poslije te nagrade, ali nema veze. Sad sigurno jesi i šta ćeš s tim? ‘Oćeš ti stvarno vjerovat da si ti taj ili ćeš i dalje šibat informacije koje apsolutno nisu u skladu sa tim? Ja sam odabrao drugi put. Šta mi je pozicija – ljudi vjeruju da sam ja negdje više, pa ja više šibam, jebem majku, pokušavam drmat uvjerenje drugima. Nekad sam užasno dijete u tome. Nedavno sam dobio „Orden kneza Branimira“ koji mi treba uručiti predsjednica. Kako ja tu ženu ne doživljavam ozbiljno, razmišljam kako ne mogu otići po to, montiram. Stvarno sam montirao. I kažem: „Prihvatam ja to priznanje, ja sam ga zaslužio u sustavu. Nego, ne mogu ja doć’ tamo k'o podanik, jer po temelju Ustava, vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Dakle, ona je moj podanik. Tako da ću se ja najavit na inauguraciju kod nje da uzmem svoju nagradu.“ Jer, ustvari sa sustavom se treba igrat. Ljudi ga strašno ozbiljno shvaćaju. Strašno shvaćaju uloge i ovi koji igraju te uloge: „Znači, ja sam predsjednica.“ Nisi predsjednica, ti si neka žena koja igra ulogu predsjednice. Ljudi se poistovjete sa ulogama u sustavu i onda je strašno zabavno kad kažeš: aha, to je ta uloga, čekaj da vidim šta piše za tu ulogu. U igri, kakva su pravila za tu ulogu? Aha, pa ti nisi ta uloga. Ti glumiš da si ta uloga, uopšte ne znaš šta glumiš. Čekaj, hajd, ja ću onda bit narod. Ajmo se zajebavat, jer neozbiljno je.
Ipak, nedavno si se pojavio u kampanji „Green sails“ s ciljem podizanja svijesti o zagađenju, o potrebi za radom na očuvanju prirodne okoline?
Šta to znači svijest ljudi podizati? Političari podižu svijest ljudi. Ka nacionalizmu. Šta da ima ja kažem? Ljudi, bit će nestašica vode za pet godina, il’ deset. Je l’ razmišljate o svojoj djeci? Je l’ Hrvati razmišljaju o tome da su treći u Evropi po količinama vode, unutarnjim bazenima vode i prvi po kvaliteti vode i da je daju u koncesiju mimo Ustava? I da mi onda jedan specijalac prije neki dan kaže: „Vidi šta su nam napravili.“ Ja kažem: „Ne znam, pa ko?“ „Pa političari.“ Pa, rođo, njih je 150, nas je četiri miliona. Stvarno su nas dotukli. Tebe, koji si ranjen triput i mene što sam bio ranjen. Uništili. Koji vam je, šta govorite? Dakle, nemam potrebu podizati svijest. Imao sam potrebu reagirat, ali ne vidim tu smisla, jer nema globalne svjesnosti, ni globalnog pokreta. Postoji samo pojedinačni rad, svak’ za sebe. Pojedi svoja govna i dalje… A to da ćeš ti sad ljude pokrenut, to je već ideologija, čista ideologija, a ja u ideologiju ne vjerujem. Može biti najveća ljubav na svijetu, ali ako je ideologija, laž je, jer je sve toliko osobno i toliko pojedinačno. I užasno male grupe ljudi se pokreću, pa će se spajat u kraljevstva, pa će se i kraljevstva spajat jedno s drugim jer će se vidjet koje paše s kojim. A ideologije mi je na vrh glave. Najpozitivnije. Najpozitivnija, i dalje je ideologija i i dalje masa ide za idejom, a pitanje zašto to rade? Da bi živjeli to ili ideju toga?
A šta je to što živi Leon Lučev? Ili što bar pokušava?
Kad sam bio mali htio sam biti vozač. To je prvo zanimanje koje sam ja želio bit. Kad pogledam svoj život, ja sam stalno ili u autu ili na motoru. Ja stalno vozim. I kontam OK, to sam ispunio. Druga stvar koja mi nije bliska, već mi je u urođena, je da sam nomad. I bilo mi je jako teško u sustavu vjerovanja u kojem živimo prihvatit svoju nomadnost kao nešto prirodno. Jer imaš toliko godina, a nemaš kuću, nemaš ovo, nemaš ono. Ja u svom vlasništvu samo pokretnine imam – auto i motor. Ja jako duboko osjećam da sam se ovdje došao igrat. I da sam se ja ovdje došao zezat. Toliko su me uvjeravali da to nije istina, da moram bit ozbiljan. Ja jesam ozbiljan, u vlastitoj zajebanciji, jer je ona jako odgovorna i jako ozbiljna. I ja iza nje stojim, sa svojim životom, koji nije bio jednostavan. I to što je bio takav, i što sam prošao svašta, me ne opravdava da cijeli život govorim kako sam branitelj, kako sam ovo ili ono … Ma hajde, ko zna šta su ljudi prošli. Iz moje perspektive, život ima milion mogućnosti, ali ljudi su skučeni strahom, obavezama i uopće nemaju prostora vidjet dalje od toga, jer duboko vjeruju da je to što oni žive jedino moguće. A nije. Jedino što treba je imati hrabrosti i ljubavi krenuti. To ja ljudima ne mogu govoriti, nemam potrebu govoriti, ja imam potrebu živjet to. I užasno je teško, jer ja lomim jako puno svojih vjerovanja da bih mogao to živjet.
Mene zanima ljepota, jer ja svugdje vidim ljepotu, ljubav me zanima, bliskost, zanima me humor, zanima me bit bijesan iz ljubavi, otkrivam tersa u sebi. I zanimaju me odnosi. Užasno me zanima šta su to odnosi. Iskreni odnosi. Kako se kreiraju lijepi odnosi, kako se ljudi mogu voljeti. Kako ljudi mogu biti bliski? Kako ljudi mogu živjeti? Šta je to ljubav? Šta je to ljubav mimo svega ovoga? Zanima me i vrijednost, vrijednost moja i vrijednost ljudi oko mene, jer bitna tema ovog sustava je vrijednost. Šta znači vrijednost? Šta je vrijednost? Meni je svaki ljudski život vrijedan, svako biće mi je vrijedno i nema nacionalne pretpostavke. I ja tako živim. Reći će: „Ti si naivan, ti si djetinjast, nikad nećeš odrast.“ I nemam potrebu bit odrasli čovjek. Nikad je nisam imao u sebi i nemam je potrebu razvijat. A nisam ni otpor. Ja taj sustav volim, jer je jedini moguć. Ljudi vjeruju u njega, vjeruju da je jedini moguć i onda to postaje istina. Ja kreiram i neki drugi. I to uspješno.
