Ermin Bravo, bosanskohercegovački glumac koji je poznat publici iz filmova poput REMAKEA Dine Mustavića i GRBAVICE i NA PUTU Jasmile Žbanić, snimio je svoj prvi kratki igrani film koji je prikazan u sklopu BH Film programa. Ukoliko ga još niste pogledali, imate priliku to učiniti sutra u 14:00 u Narodnom pozorištu.
Da li se sjećaš momenta kada si odlučio da ćeš se baviti glumom i prvog koraka koji si napravio u tom pravcu? Kako je to izgledalo?
Kao mali sam gutao filmove. A onda sam u našim ratnim i poslijeratnim predstavama otkrio šta je katarza. To me je ponukalo da se u tinejdžerskom dobu počnem amaterski baviti glumom. I kako sam se tad zarazio, nikad se nisam izliječio.
Šta ti je najdraži dio glumačkog posla?
To što moraš biti konstantno prisutan, emotivno, čulno, intelektualno, svim svojim potencijalima moraš biti u sadašnjosti, u trenutku, davati i primati, razmjenjivati. U privatnom životu to često ne uspijevam u potpunosti. Na sceni i u kadru da.
Danas i predaješ glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, na koji način se promijeni perspektiva jednog glumca kada se okrene i procesu podučavanja? Postoji i vjerovanje da prevelika orijentiranost podučavanju smanjuje količinu energije koju glumac ima za rad na svojim kreacijama, šta misliš ti o tome?
Količina energije je individualna stvar. Ja što je više trošim, brže i više se punim. Imam sreću da mogu da balansiram pedagoški rad sa profesionalnom praksom. U suprotnom, mislim da bih uvenuo. Dobra strana je što si stalno na izvoru, podsjećaš se na postulate, osluškuješ bilo novih generacija, novog doba, zanatski elementi ti postaju automatizam. Pedagoška profesionalna deformacija može dovesti do pretjerane didaktičnosti, racionalizacije u kreiranju, ta pozicija autoriteta može stvoriti iluziju važnosti. Mislim da je važno biti svjestan svih zamki, onda ih možeš i izbjeći. Autoironija je najljekovitija.
Zašto režija? Da li je to neka logična razvojna linija ili samo izlet u nešto drugo što se u tom trenutku činilo interesantnim?
Motiv sigurno nije zato što je interesantno. Nikada na umjetnost nisam gledao tako površno. Sve što radim, radim iz stomaka, cijelim bićem. Inače ne radim. Tako je i ovo bila priča koju sam morao izbaciti iz sebe. Uhvatiti se ukoštac sa sjecanjima i nekim najdubljim strahovima i spoznati nešto novo na tom putu. U isto vrijeme ispričati priču koja komunicira. Volim tu kolektivnu igru u kojoj se kreiraju novi svjetovi. Na kojoj sam poziciji u tom timu, nije mi važno.
Kako je biti sa druge strane kamere?
Uzbudljivo, odgovorno i stresno. Imam iskustva različitih filmskih setova i produkcija, rada u različitim rediteljskim metodima, tako da mi iskustvo nije potpuno nepoznato. Imao sam ekipu iskusnih profesionalaca od kojih sam i puno novog naučio. Bilo mi je važno zaljubiti ih u priču i ideju. Rad sa glumcima je segment rada u kom se osjećam sigurno, pogotovo jer sam za saradnike imao Igora Skvaricu i Klaru Hoefels koji su likovima dodali dubinu i suptilnost. Znao sam koje su moći montaže, ali mi je svejedno bila otkrovenje. Kako se sa najmanjom korekcijom mogu promijeniti konteksti, ideja, razvojna linija likova. Saradnja i razmjena ideja sa pametnim i talentovanim ljudima je najsnažnije iskustvo koje nosim iz ovog procesa.
Zašto si izabrao baš tu temu da se baviš njom?
Indirektno sam se bavio posljednjim danima života svog oca. Zanimalo me buđenje erosa u susretu da tanatosom. Zanimao me i taj tabu koji se tiče odnosa starije žene i mladog muškarca koji, u još postojećem divljanju patrijarhata, nije prisutan u obratnom slučaju. Tu se radi o nevidljivom tabuu, nečemu poput staklene barijere koju ja u filmu nisam razbio da bi gledalac poželio da to uradi.
U DAH-u je vidljiv prilično glumački pristup režiji – stavlja se veliki akcent na tijelo i na pokret glumca, njegovo prisustvo u prostoru, a mnogo manje se insistira na narativu i na konkretnijoj formi. Koliko je tvoje glumačko iskustvo ustvari utjecalo na to kako će film izgledati i šta misliš, koje su prednosti i nedostaci prelaska sa glumačke na rediteljsku poziciju?
Narativ postoji i on je dosta klasičan u razvoju i gradaciji. U tom smislu ga prati i forma. Nije bilo potrebe za eksperimentom u formi jer je sadržaj kontemplativan i senzualan. Tačno je da me zanimalo tijelo u prostoru, glumačka mikro-igra u odnosima, svaka gesta, treptaj i udah priča priču. Vizualnost filma je određena dihotomijama koje su me zanimale (mladost i starost, ona je u ljetu on u zimi, voda, para, snijeg, dan i noć). U tom smislu vizualnost u dnevnim scenama nudi jači osjećaj stvarnosti, dok su scene njihovih noćnih susreta senzualnije, imaju fantazije u atmosferi. Nadam se da će publika gledati film otvoreno, čitati ga iz njega samog, bez predrasude zbog mog glumačkog iskustva.
Koji je sada plan? Možemo li očekivati još filmova u režiji Ermina Brave ili ništa još nije odlučeno?
Radim na scenariju za dugometražni film, priču koju bih jako volio ispričati. Reakcije na sadržaj su jako dobre, pa ćemo vidjeti. Iskustvo rada na DAHU je bilo toliko lijepo da bih ga rado ponovio.
