U sklopu BH Film programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala našao se film o čovjeku koji je na poseban način obilježio rat u Bosni i Hercegovini – Paulu Marchandu. Pomalo divlji ratni reporter koji je uz pjesmu Rolling Stonesa Sympathy for the Devil jurcao Alejom snajpera u autu s natpisom: „Ja sam besmrtan,“ bio je jedan od onih ljudi koji su pokušavali svijetu približiti tragediju jedne zemlje, a naročito grada pod opsadom. Jedanaest godina nakon što je odlučio okončati život u svom pariškom stanu, Marchand se na svojevrstan način vraća u Sarajevo kako bi nam ispričao dio svoje tragedije.

Marchanda s nevjerovantom lakoćom otjelovljava Niels Schneider dajući mu u isto vrijeme i neophodnu dozu ludila u svakom pokretu koji napravi i dojam krhkosti, kako fizičke, tako i mentalne, u trenucima smiraja. Lik koji Schneider tvori tako zaista postaje centralna točka priče koju pratimo. 

Guillaume de Fontenay za svoj filmski debi bira priču koja se dešava usred rata i nudi mu mogućnost za pretjerivanje svih vrsta. Ipak, on se odlučuje koncantrirati na svog glavnog lika i naizgled prepustiti Schneideru da vodi. 

Suštinski, dešava se sve suprotno. Desaturirana fotografija Pierrea Aime snimana u televizijskom formatu čini da nam se sve što vidimo na ekranu čini još stvarnijim, a lagani ritam filma koji postepeno vodi ka kulminaciji uvlači nas u priču tako da na momente imamo osjećaj da smo zaista dio svega što se dešava. 

De Fontenay ne pretjeruje s krvlju i prikazivanjem ljudske tragedije. On je svjestan da je nekoliko pažljivo postavljenih situacija sasvim dovoljno da publika shvati ozbiljnost situacije u kojoj se likovi nalaze. Ovim postupkom, on ostavlja prostora gledateljima da razmisle o svemu što se pred njima dešava i shvate neke nove aspekte priče. U isto vrijeme, on nikoga ne opravdava. Birajući Marchanda za svog glavnog lika, on si ostavlja dovoljno prostora da u lice kaže Plavim šljemovima šta misli o njihovoj ulozi u ratu, ali i da iskreno prikaže poziciju ratnog reportera: koliko god dobre namjere najčešće imali, i njihovim venama teče rat.

U filmu SYMPATHY FOR THE DEVIL niko nije bezgrešan. Ljudi su od krivi i mesa i čak ni okorjeli reporteri koji su tu „samo da izvještavaju“ ne mogu dugo ostati izvana. Odluka u kom trenutku i kako reagovati jedina je bitna na kraju priče.