Vaša karijera se većinom odvija na relaciji Ljubljana-Sarajevo, čak je vašprvi bh. poslijeratni film nosio simbolični naziv LJUBAV NA GRANICI, koliko misliteda vasdefinira kao reditelja to što egzistirates dvije strane granice?

Granice su nešto što ja ne priznajem, ali ni one ne priznaju mene. Stalno neki redovi, kontrole, pokaži pasoš, itd. Nije baš ljudski, ali je ponekad filmski. 

Glumce smo navikli gledati na velikom ekranu, ali oni su najčešće zvijezde, rijetko tema filmova. Zašto stese odlučio baviti njima u GLUMIM, JESAM?

Tata me kao malog puno vodio u pozorište. Ako bih na ulici ugledao neku glumicu, ona je za mene bila lik iz sinoćnje predstave, a ne, recimo, Nada Đurevska. Nikad mi transformacija iz sebe u lik i obratno nije bila jasna, pa sam kroz taj film htio nešto naučiti o tome. Između ostalog, skontao sam da mi neglumciu svakodnevnom životu jako puno glumimo, što temu filma širi s usko esnafske na univerzalnu. 

GLUMIM, JESAM je omnibusčija se radnja odvija u tri različite države, zašto stese odlučilida priče geografski razdvojite?

ISarajeva sam, živim u Ljubljani, često sam u Zagrebu. imao sam potrebu da preko filozofske rasprave o istini i laži ponešto kažem o društvenim problemima koji me tište u tri meni najbliža geo-sociološka područja i mentaliteta. 

Koje su razlike pri snimanju u BiH, Sloveniji i Hrvatskoj?

Pa razlika niti nema - svugdje je premalo love, a puno žara, talenta i potrebe za bavljenjem filmom. 

Koliko je trajalo snimanje filma? Pretpostavljam da je prisustvo tri ekipe ustvari prilično zakomplikovalo proces? 

Komplikacije su dobre, prevladavajući ih stremiš ka jednostavnosti. 

Zašto je film crno-bijeli? Koliko misliteda odsustvo boje utječe na percepciju gledatelja?

Ne znam zašto je taj film crno-bijel.Već u fazi pisanja scenarija sam ga takvog vidio. Ako pokušam racionalizirati taj izbor, možda sam se bojao naturalizma. Posljedično, sad kad se film vrti okolo, priželjkujem da ga gledateljice i gledatelji sami farbaju bojama koje u njemu osjete. 

GLUMIM, JESAM je velikim dijelom i film o ljubavi. Šta misliteo stavu da su sve priče, u svojoj suštini, ustvari ljubavne?

Uvijek smo negdje u rasponu između želje i potrebe. Sfilmom želiš reći ovo ili ono, a iz tebe kulja nešto nad čim nemaš kontrolu. To što je na kraju svake priče ljubavni par izložen krajnjim emocionalnim stanjima, s merakom sam prepoznao tek u montaži.  

I posljednje, klasično pitanje, šta je sljedeće za Miroslava Mandića?

Malo bih opet nešto snimao, a malo i ne bih. Kako da joj pišem pjesme dok je drugi ljubi, pitanje je sad.