Večeras u 20:00 u multipleksu Cinema City imat ćemo priliku pogledati treći dugi igrani film Kristijana Milića MRTVE RIBE. Film je rađen po romanu i scenariju Mrtve ribe plivaju na leđima Josipa Mlakića, višestruko nagrađivanog pisca i scenariste porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Milić nam je odgovorio na nekoliko pitanja u vezi sa snimanjem filmova, saradnji sa Mlakićem i njihovim najnovijim ostvarenjem.

 

Sa svojim 3. filmom se vraćaš ponovo u Bosnu i Hercegovinu. Većina reditelja iz Hrvatske koji snimaju ovdje su porijeklom iz BiH. Koja je tvoja konekcija sa BiH, šta je to što te inspiriše da snimaš filmove koji se bave bosanskohercegovačkim temama?

Josip Mlakić je iz Bosne i Hercegovine, pa je logično da piše priče smještene u krajeve koje dobro poznaje. Meni kao redatelju je posve svejedno gdje je smještena radnja filma, ako mi je scenarij zanimljiv.

 

Tvoj prvi film ŽIVI I MRTVI bavio se ratnim naslijeđem BiH i fenomenom povijesti koja se ponavlja, deset godina kasnije vraćaš se sa filmom koji se bavi životom na istom mjestu 20 godina kasnije. Koliko se zaista stanje u Bosni i Hercegovini ogleda u tvojim filmovima i kolika je razlika bila tokom snimanja?

Moj prvi film je sniman u bosanskom dijelu BIH, točnije u Uskoplju (Gornjem Vakufu), dok je najnoviji sniman u Mostaru, a niti jedan od njih nije snimljen u svom realnom vremenu, tako da je teško vući paralele s pravom realnošću u odnosu na onu filmsku. Možda bi to pitanje bilo bolje postaviti nekom gledatelju koji je živio i živi u krajevima koje ti filmovi opisuju.

 

Reditelji na našim prostorima najčešće preferiraju da sami pišu scenarije, ali ti uporno povjerenje za taj dio posla pružaš Josipu Mlakiću i/ili Ivanu Pavličiću. Kako izgleda vaš radni proces i zašto radije prepuštaš pisanje nekom drugom?

Kod nas redatelj ima gotovo apsolutnu kontrolu nad filmom, osim one financijske, tako da ne vidim razloga da se bavim poslom koji ne znam. Kad bi postojala neka priča koju bih ja smislio, opet bih je dao stručnjaku, tj. scenaristu da je napiše umjesto mene. Čak i neke gotovo redateljske promjene u scenariju ne pišem ja već to radi dramaturg, po mojim ili vlastitim naputcima. U slučaju ŽIVIH I MRTVIH to je bio Ivan Pavličić, a za MRTVE RIBE je posao obavio Robert Roklicer. Što se tiče BROJA 55 ta funkcija je bila nepotrebna, jer je scenarist (Pavličić) bio upleten u sve faze nastanka film kao jedan od prvih asistenata i kao redatelj druge ekipe, tako da smo sve scenarističke probleme mogli rješavati na licu mjesta.

 

MRTVE RIBE je ansambl film. To je još jedna zajednička tačka koja se može pronaći u tvojim filmovima – voliš raditi sa malo većim grupama glumaca. Šta time dobiješ? Kako je raditi s većom grupom glumaca?

I opet to sve ovisi o scenariju. Ja nisam smišljao te priče, ali su mi se svidjele, pa sam ih odlučio obraditi. A što se tiče rada s velikim brojem glumaca, meni to stvarno nije problem, jer biram glumce u koje imam apsolutno povjerenje, pa je raditi s više njih samo još i puno zanimljivije, a nikako teže. Osim toga ne treba zanemariti moje dugogodišnje iskustvo na sapunicama, gdje se svaki dan radi s još i većim brojem glumaca.

 

Iako se bavi savremenom temom i dešava se u sadašnjosti, film je crno-bijeli. Zašto?

Po mom mišljenju crno-bijela tehnika je posve legitimno sredstvo koje baš i nema previše veze s vremenom radnje, iako sam svijestan činjenice da se naša „kolektivna podsvijest“ ne bi složila sa mnom. S druge strane, upravo taj aspekt življenja u nekim prošlim vremenima i te kako ima veze s razmišljanjima naših filmskih likova. Direktor fotografije Mirko Pivčević predložio mi je crno-bijelu fotografiju kad je saznao da ćemo snimati u proljeće, a ne u jesen (kao što je zamišljeno u scenariju), a budući da je i sama radnja podosta tmurna, složili smo se obojica da bi živahne proljetne boje poprilično narušile atmosferu filma. Kad smo konačno krenuli u snimanje počelo nas je zabavljati koliko su neki kadrovi podsjećali na kadrove starih filmskih majstora poput Hitchcocka ili Jarmusha. Na kraju smo obojica bili vrlo zadovoljni svojim odabirom, a što je još bitnije, zadovoljan je bio i Josip Mlakić, autor od kojeg je sve krenulo.

 

Šta je sljedeće u planu za Kristijana Milića? 

Postoji nekoliko zanimljivih filmskih projekata za koje sam vezan, a jedan od njih je i BOŽJI GNJEV, još jedan scenarij Josipa Mlakića prema vlastitoj knjizi.