Na Festivalu će ove godine igrati dva vaša filma, jedan srpski film rađen u koprodukciji sa Bosnom i Hercegovinom, drugi makedonski. Kao scenaristica, većinom radite u inostranstvu. Koje su razlike, prednosti i nedostaci u radu kod kuće i s druge strane granice?

Da, rekla bih da imam sreću da radim sa kolegama iz drugih sredina. Nisam sigurna da osjećam ove naše prostore kao inostranstvom, ali de facto to jesu strane države. Naravno, voljela bih raditi i u BiH no situacija je jednostavno takva da se jako malo snima i radi. U takvoj atmosferi osobito je teško za scenariste. Sa druge strane izuzetno je zanimljivo i raditi sa ljudima iz drugih sredina, možda čak malo i inspirativnije jer o istim problemima ipak imamo malo drugačije stavove. Pluralnost stavova je važno za umjetnost pa tako i za film.

Koliko su koprodukcije bitne za bosanskohercegovačku kinematografiju?

Izuzetno su bitne. U situaciji kada nemamo odgovarajući zakon o audiovizualnoj djelatnosti, kada nemamo adekvatan filmski centar, kada nemamo sređeno finansiranje, čini se da je jedini moguć put do filma put preko koprodukcija koji također nije jednostavan. Posebno nije jednostavan kada niste ravnopravan partner što produkcije iz BiH često i nisu zbog gore navedenih razloga. S druge strane to je i bogatstvo jer sarađujemo sa kolegama iz drugih sredina. Ponekad, zna biti i otežavajuća okolnost zbog kompleksnosti i dugotrajnosti samoga procesa. No za sada to je jedan siguran put.

Oba filma se bave ženama koje žive u korumpiranom, otupjelom društvu i i dalje se bore svim silama da dosegnu „pravdu“. Da li mislite da je stavljanje akcenta na žensku perspektivu potencijalni ključ za pomijeranje našeg dominantno patrijarhalnog društva iz limba u koji je zapalo?

Žene su skupina ljudi koja je u historiji čovječanstva najugnjetavanija već hiljadama godina. Biti žena danas nosi veliku odgovornost jer smo najzad došle u poziciju da mijenjamo svoj položaj, da glasno i jasno govorimo o njemu, i da problematiziramo naš status. Mislim da žene danas imaju mogućnost ali i sposobnost i moć da pomijeraju stvari na bolje, ne samo za sebe već i za cijelo društvo pa i za muškarce. Oba filma govore upravo o takvim ženama. 

Oba filma su zasnovana na stvarnim pričama. Koliko se proces pisanja razlikuje kada postoji neki predložak iz stvarnosti u odnosu na potpuno „izmišljene“ priče i da li je odgovornost scenariste veća u takvim slučajevima?

Ovisi od priče do priče. Recimo u Petruniji se nismo obazirali za istiniti događaj niti smo ga istraživali. Novinski članak o ženi koja je osvojila Sveti krst i koju su proglasili ludom da bi ga dobili nazad, poslužio je samo kao odskočna daska za potpunu fikciju. U ŠAVOVIMA je ipak bila druga situacija. Počeli smo od teme ali s obzirom na nevjerovatne priče na koje sam nailazila u toku istraživanja, bila mi je potrebna istinita priča kao važno uporište u samoj organizaciji priče i materijala. U ŠAVOVIMA sam imala veliku odgovornost prema ženi po čijoj priči smo radili film i jako mi je bilo važno šta ona misli o filmu.

Moram priznati, da kada pišem često se oslanjam na priče iz stvarnog života. Zaista mislim da je stvarnost moćnija od bilo koje fikcije.

Skandal sa ukradenim bebama je prilično potresao Srbiju u jednom trenutku, ali kako i iz filma saznajemo, taj slučaj i dalje nije riješen. Da li je film utjecao na neki način na razvoj tog slučaja ili bar na bolje razumijevanje javnosti?

Pa i nije. Ali, film je dao glas onima koji se godinama bore za istinu. I to je jako važno, dati glas obespravljenim, ućutkanima, onima koji se bore a da niko za njih i ne zna. Dati glas onima kojima je potreban. To je uloga umjetnosti.

Da možete izabrati samo jednu stvar zbog koje ljudi trebaju pogledati ŠAVOVE, koja bi to bila?

Ovo je priča o ženi koja se bez obzira na sve bori za istinu. Mislim da smo svi gladni istine i pravde i zbog toga vrijedi pogledati ŠAVOVE.

Na CineLink-u, koprodukcijskom marketu Sarajevo Film Festivala, predstavili ste novi projekat koji razvijate sa Teonom Mitevskom. Možete li nam reći o čemu se tačno radi?

Da, radimo na filmu pod radnim nazivom NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU ili LEKCIJE IZ LJUBAVI koji je inspirisan mojom istinitom pričom o ranjavanju u ratnom Sarajevu. Film govori o savremenom Sarajevu, o ljubavi, o oprostu i o budućnosti. Ovim se filmom pomalo vraćam Bosni i Hercegovini.