Sarajevo Film Festival počinje danas svečanom ceremonijom koju će, sada već tradicionalno, voditi jedan od najprominentnijih mladih bosanskohercegovačkih glumaca. Ove godine imat ćemo čast u toj ulozi gledati Albana Ukaja. Ukaj je rođen u Prištini 1980. godine, a glumu je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje i trenutno živi.

Šta on ima reći o Sarajevo Film Festivalu, životu između dva grada i filmu METRESA, koji ćemo imati priliku gledati u sklopu programa „U fokusu“, pročitajte u razgovoru koji smo s njim vodili.

 

Ove ćeš godine voditi ceremoniju otvaranja Sarajevo Film Festivala. Šta tebi znači to što ti je dodijeljena ta dužnost? 

Jedan od razloga zašto sam ostao u Sarajevu jeste Sarajevo Film Festival. Prije nekih 17 godina gledao sam film na Otvorenom kinu i pomislio: „O, Bože, zar je moguće da postoji nešto ovakvo na našem podneblju?“ Kako sam pogledao i NIČIJU ZEMLJU, za koju sam u to vrijeme mislio da je također proizvod sarajevske akademije, odmah sam se raspitao gdje je tu akademija, iako tada nisam znao jezik. Raspitao sam se malo na engleskom, malo nogama, rukama i odlučio da ostanem. Zbog toga mi je i sve u vezi sa ovim otvaranjem dodatno emotivno. Skoro dvije decenije, pola života, sam proveo ovdje. Sa svim usponima i padovima koje sam imao u ovih par godina ovdje, drago mi je što sam tu i što se ponovo vraćam počecima.

 

Koliko misliš da je ideja da se biraju mladi, perspektivni glumci koji će voditi ceremoniju otvaranja i koji će na taj način biti i predstavljeni široj publici, korisna za glumce, a koliko je to samo neki simpatični PR, koji ostaje samo na tome?

Ne znam koji će biti ishod toga, ali definitivno je dobra ideja i prijeko potrebna. Uvijek sam imao osjećaj da nesvjesno ili nespretno Bosna i Hercegovina manje promovira svoje umjetnike nego ostale zemalja regiona. Tako da je ovo, s čim god na kraju rezultiralo, nešto što čini da se osjećamo bitnim, da osjetimo da imamo neki razlog zašto ovo radimo, zašto postojimo u ovoj profesiji i sigurno nam, ako ništa drugo, svima pomože u izgradnji samopouzdanja. 

 

Proveo si pola života u Prištini, sad već pola života u Sarajevu. Šta znači ta pozicija osobe, naročito glumca, sa dva identiteta? 

Kad odsustvujete iz domovine jedno vrijeme, onda postanete stranac u svom domu i osjećate da je trenutna lokacija na kojoj živite vaš dom, a da ćete uvijek i tu biti stranci. Koliko god to ponekad bilo bolno ja sam stranac i u Sarajevu i u Prištini. Sad mi to već nekako godi. Neki dan sam nešto čitao i naišao na citat koji kaže da identitet zna zarobiti čovjeka, a integritet ga oslobađa. Ja sam u ovom periodu daleko od kuće, postepeno više izgradio integritet nego identitet.

 

U programu „U fokusu“ publika će moći pogledati film METRESA rediteljice Blerte Zeqiri, film koji si radio u svojoj „prvoj kući“, u Prištini. Kako je izgledalo to, kako je bilo vratiti se u Prištinu na snimanje i kako je uopšte izgledao proces rada na filmu? 

To je zapravo moja prva ozbiljnija filmska uloga na Kosovu, na albanskom jeziku, tako da je označila povratak kući nakon mnogo godina. Blertu gradi svoje scenarije na način s kojim se ne susrećete često u izgradnji uloge kao glumac. I scenarij i karaktere smo napravili svi zajedno, naravno uz njeno konstantno mentorstvo. Improvizirali bismo na zadate teme, onda bi ona pripremila novu verziju scenarija i onda bismo ponovo improvizirali na osnovu njega. Čak i kada smo došli do snimanja Blerta nam je davala slobodu da djelimično improviziramo, scenarij nije bio zakucan. Ja uvijek govorim kako je za Blertu veoma zanimljivo to što joj je intuicija tako izgrađena da često imaš osjećaj da ne zna šta hoće, ali je zato sigurna u ono što neće. Zbog toga u procesu pokušavaš nuditi tri, četiri varijante, pa ona kaže: „Ne to, ne to, ne to.“ I tako bismo postepeno, zajedno dolazili do rješenja kojim bismo bili zadovoljni. Ona inače radi s ljudima s kojima je navikla raditi, koji je mogu i na emotivnom i na intelektualnom planu pratiti. Genc, Adriana i ja se dugo znamo tako da nam nije bio problem improvizirati zajedno, a vjerujem i da smo uspjeli pratiti upute koje nam je Blerta na samom početku zadala i na kojima je insistirala do kraja. 

 

Film se bavi problematikom koja nije pretjerano dobro prihvaćena ni na Kosovu ni u Bosni i Hercegovini. Koliko je to imalo utjecaja na tvoju odluku da budeš u projektu i kakve su reakcije na film?

I tokom rada na filmu i nakon prikazivanja filma smo strahovali od toga na kakve ćemo reakcije naići. Publika najčešće očekuje da će se film koji dolazi sa naših prostora, pogotovo s Kosova, baviti post-ratnim, ratnim ili tranzicijskim temama. Blerta je izabrala da priča o gaypopulaciji u zemlji koja se još uvijek najviše bavi lokalnom politikom, sa akcentom na svom odnosu sa Srbijom. Inače, primijetio sam da u svim državicama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije omladina gradi svoj identitet u odnosu na to koliko mrzi svog komšiju. Na taj način dokazuju da su dovoljno dobri Srbi, Albanci, Hrvati ili Bošnjaci… Blerta se odlučila baviti temom za koju se mnogi pitaju da li je uopće trenutak da se o njoj govori? MERTRESA je film o jednom ljubavnom trouglu i o gaypopulaciji na Kosovu. Blerta i ja smo bili sigurni da bi najtačnije, najzanimljivije bilo da lik kojeg igram u ovom filmu, Bekim, krije svoju seksualnu orijentaciju, ali da se ne može izboriti sa tim, jer to osjeti kao poziv – ne radi se o cilju do kojeg pokušava doći, nego o potrebi koju treba ispuniti. On je, u okruženju u kojem živi, zapravo auto-homofobičan lik, veoma mu je teško da prizna svoju seksualnu orijentaciju i zato zna čak biti arogantan kad neko otvori tu temu. Svaki put kad sam gledao filmove koji se bave gay populacijom, pitao sam se da li je ljude to zaista interesovalo ili je to pitanje trenda. Ja vjerujem da je ovo jedan od najiskrenijih filmova na tu temu u regionu i jako sam sretan zbog toga, jer smo stvarno bez zadrške radili. Na kraju, reakcije u Prištini su bile dobre. To je jedan od najgledanijih filmova od nastanka Cinemaplexa u Prištini, a bio je tri sedmice na repertoaru u tri termina i sala je uvijek bila puna. Film je čak prevazišao i broj prodanih karata za STAR TRACK i slične blockbustere

 

Ti si počeo u posljednjih par godina da razvijaš i rediteljsku karijeru, trenutno si u procesu rada na svom drugom kratkom igranom filmu. Šta je s tvojim odnosom s glumom i odakle je došla ta potreba da malo promijeniš sektor? 

Ja se vjerovatno nikad neću odreći svog primarnog poziva, glume, ali postoje neke teme koje ne možete raditi s drugima, jer ne možete naći zajednički jezik ni sa kim. Kad sam počeo da radim kratki film o nečemu s čim sam ja intimno vezan, o svom djetinjstvu, odlučio sam da kako god to na kraju ispalo, tome trebam dati svoj pečat. U filmu me zanima određena vrsta aktivizma i kada želim da govorim o nekim stvarima, koje se mene lično tiču, a ne mogu naći reditelja koji bi razmišljao kao ja, onda bih volio da, ako već u nečem griješim, griješim ja, a ne neko drugi.  Čini mi se da smo previše upali u tu priču o podijeljenosti sektora, podjelu ko bi se čim trebao baviti. Ja nemam problem s tim da se reditelj bavi glumom ili da se dramaturg bavi režijom, tako da ne vidim zašto se glumci ne bi bavili režijom. Iskustvo koje smo ponijeli iz rada na filmu kao glumci možemo prenijeti na posao koji radimo iza kamere. To, nam u isto vrijeme pomaže i da bolje shvatimo sve ono što nas je nerviralo dok smo stajali pred kamerom i na koji način se treba obratiti glumcu na setu. Istina je da sam režirajući često pravio iste greške koje sam mrzio kad su ih reditelji radili na setu.