NAFAKA



Režija: Duraković Jasmin

Scenarij: Duraković Jasmin

Direktor fotografije: Mirsad Herović

Scenografija: Arslanagić Osman

Kostimografija: Amela Vilić

Muzika: Davor Sučić

Montaža: Adnan Dedić

Uloga: Štukan Feđa, Bašić Senad, Bery Jasna Ornela, Aleksandar Seksan, Lucija Šerbedžija, Gordana Boban, Miralem Zupčević, Haris Burina, Saša Petrović, Mustafa Nadarević, Nancy Abdel Sakhi

Producent: Davor Pušić

Producentska kuća:

FIST SARAJEVO
Alipašina 19, 71000 Sarajevo
Tel.: +387 33 20 99 55 Fax.: +387 33 22 54 31
fist@fist.co.ba

Sinopsis:

Šta se događa kada Jennet Hugh, američka crnkinja, upadne u jednu od brojnih rupa u opsjednutom gradu, i to uvečer, 31. decembra 1992. godine? U našoj filmskoj priči ona će tamo susresti Crveno Oko, vojnika koji je početkom rata doživio strašnu tragediju u bosanskoj provinciji, i koji od tog vremena više ne zna ni ko je, ni kako se zove. Krv ga podsjeća na njegovu prošlost; zato ga i zovu – Crveno Oko. Sado je u ratu bio heroj na kojeg je ponosna njegova žena Saba. Ahmed je najveća žrtva rata,a bio je čak i zarobljenik. Na početku rata htio je otići u Ameriku i Hollywood, jer voli film. Šahbej, bivši ratni komandant, poslije rata je zaboravljen i nesretan; njega jedino još djeca slušaju i poštuju. Marks je gazda kafane ”Kapital” u kojoj se nalaze svi junaci naše priče. Fotograf Nemanja je jedan od onih koji su prvo bili među braniocima, potom prešli na drugu stranu, pucali na grad, da bi se poslije rata vratili u staro društvo, pokušavajući povratiti njihovo izgubljeno povjerenje. Film prati ovu galeriju likova kroz ratno i poslijeratno doba. Ovo je priča o njihovim životima, tragedijama, ličnim strastima i dramama, ali i priča o njihovoj solidarnosti i vjeri u slobodu i sretniji život. Na neki način, ovaj film je posveta preživjelim građanima opsjednutog grada, svojevrsna Enciklopedija živih. Upravo zato, oni će na kraju filma, kroz Ahmedov san i film, i na splavu Crvenog Oka, zaploviti niz Miljacku i stići čak do Sene i Pariza. U ovoj filmskoj priči junaci vjeruju u život i u “čudo u Sarajevu”. Zašto ne bismo i mi?